Pozvani smo propovijedati Radosnu vijest

ČITANJA:

vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3;

Ps 98,1-6;

Mt 10,7-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus apostolima: »Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati.

Draga braćo i sestre, poštovani slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, Gospodin vam dao svoj mir!

Ove poruke koje Isus daje apostolima ne odnose se samo na privremeno i omeđeno poslanje Domu Izraelovu, nego na poslanje svemu svijetu. Apostoli moraju nastaviti Isusovo djelo: naviještati prisutnost Kraljevstva i to potvrditi djelima kao i Krist: bolesne liječiti, mrtve uskrisivati, gubave čistiti, zloduhe izgoniti. “Besplatno primiste, besplatno dajte!” Naglasiti to bilo je veoma važno, kako potvrđuje slučaj Šimuna Maga (Dj 8, 9 s.) i mnogih drugih.

Misionar ne smije stjecati ni novca sebi u pojase, što je služilo kao novčanica, ni putne torbe (nema što u nju staviti), ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Dakle, posvemašnje siromaštvo. Marko dopušta štap i sandale, što nisu nikakvo bogatstvo budući da su nužne za putovanje prašnjavim stazama pustinja ovog svijeta.

Možda nam zvuče ove riječi koje Matej stavlja u Isusova usta, neostvarive, sablažnjive. Rabini su učili da nema ništa sramotnije nego bos hodati ulicom. Ne možemo zamisliti palestinskog pastira, a apostoli su pastiri Božjeg naroda, a da ne drži u ruci štap, da obrani sebe i ovce od lopova i vukova i palicu kojom tjera ovce u red.

Vjerojatno Matej ovdje želi istaknuti dublji misao. Kad se Mojsije približio gorućem grmu, reče mu Gospodin. “Izuj obuću s nogu. Mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo!” (Izl 3, 5). I židovski propisi kao kasnije muslimanski, zabranjuju ulaz u Hram, odnosno sinagogu, u sandalama. Jednako se brani unositi u Hram štap i torbu za novac. Navještaj Kraljevstva, navještaj Božje prisutnosti, gradnja je novog Hrama, u kojem će se “istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini” (Iv 4, 23). Dakle, osim što Isus želi naglasiti da se apostoli posve moraju osloniti na Božju providnost, želi naglasiti da je njihovo poslanje nešto sveto, doživljaj prisutnosti živoga i pravoga Boga u istinskom novom Božjem Hramu.

“Vrijedan je radnik hrane svoje”. Božja providnost će već za njih priskrbiti što im je potrebno. U Novom zavjetu je to načelo naglašeno. Sveti Pavao se na to poziva (1 Kor 9, 14; 1 Tim 5, 18), iako se toga odrekao (1 Kor 9, 12; 1 Sol 2, 9) i sebe prehranjivao radom svojih ruku, da bude slobodniji u navještaju Evanđelja.

Isus podsjeća apostole na razboritost i taktičnost. U koji grad ili selo uđu, neka razvide tko je u njemu dostojan, i kod njega neka ostanu dok ne odu dalje. Potražiti kod drugoga gostoljubivost, obično je krivo protumačeno, podloga je govorkanju što ima dosta istinitog.

Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Istočnjački pozdraviti znači zaželiti mir. Ali ovdje znači nešto više. Nije to uobičajeni židovski pozdrav. Mir je opisan učinkovitošću Božje riječi. Ako Bog nešto zapovijeda, to se i ostvari. Nikada se njegova riječ ne vraća natrag bez ploda (Iz 45, 23; 55, 11). Tamo gdje izgovara riječ “mir”, tu se i ostvaruje. Mir je isto što i Kraljevstvo Božje, Božji mir, puni sklad između Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka. Sve je to stvarnost u Kristu koji je “Mir naš” (Rim 5, 1; Ef 2, 14). Zato je navještaj mira navještaj Krista i svega onoga što on znači za čovjeka. Mir je najljepši dar koji nam je Isus dao u svojem uskrsnuću, kao plod najdragocjeniji njegove spasiteljske muke i smrti. Mir je shvaćen kao nešto konkretno, nešto što ne može ostati bez učinkovitosti, i vraća se natrag ako kuća nije dostojna mira. Ovo uosobljenje mira ističe naš odnos prema Kristu: možemo ga prihvatiti ili odbiti, Krista za kojeg prorok veli da je “knez mironosni” (Iz 9, 5).

“Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu.” (r. 14) Za Židove prašina svih zemalja osim Svete zemlje je nečista. Kada pobožni Židov ulazi u Svetu zemlju, otrese prašinu s nogu, da ne bi poganska prašina obeščastila sveto tlo. Sada je nastao obrat: Sveta zemlje je ondje gdje je Božja riječ prihvaćena, a gdje nije ostaje nečista.

Mi smo danas, kao Isusovi učenici, također pozvani propovijedati Radosnu vijest. Isus učenike osposobljuje za evangelizaciju. U njihovoj riječi nastavlja Isus svoje djelo. Njihova ovlast ima svoj izvor u njegovoj ovlasti, njihova misija u njegovoj. Njihova riječ nije tek puko ponavljanje niti tumačenje Isusovih riječi. Riječi su to koje im Duh kroz molitvu nadahnjuje. U njihovoj riječi događa se spasenje ili sud. Njihova riječ nije puko predavanje ili teološki traktat. Da bi bila učinkovita, navjestitelj mora biti vjerodostojan. Poziv na razboritost nije poziv na diplomatsku taktiku, nego na čistoću života, neprijetvornost, bez krivotvorina, lažnih kovanica ili valuta. Nemaju se koga ili čega bojati. Ponajmanje đavla i njegovih spletki. Upravo je njemu naviješten totalni rat do uništenja.

Pitanje posvemašnjeg siromaštva koje se spominje u evanđeoskom odlomku znači da učenici moraju biti siromašni, tj. slobodni od svega, ni na što navezani, iznutra i izvana moraju biti miroljubivi i mirotvorci. Donositi mir svojim pojavkom. U riječi apostola događa se sami Bog, on se spušta i blagoslivlja. Isus ih šalje kao ovce među vukove. Učenici nisu nikakav povlašteni rezervat unutar ovoga svijeta, nisu oni izdvojena grupica, nikakav geto, u koji se čovjek može skloniti od svijeta, nego oni moraju u svijet. Svijet nesigurnosti, neprijateljstva, patnje, progona.

U svijetu koji je prepun bijede, prljavštine i odbačenosti svake vrste Isus Krist je čist i ljude čisti i liječi. Oko njega je društvo spašenih koji naviještaju spasenje. On je onaj koji čupa ljude iz besmisla nakon životnih brodoloma, a ljudi pored njega crpe iz nepresušnih izvora zdravlja i istinskoga života. U sebi je utjelovljavao slobodu i samo Nebo.