Patnja i trpljenje - kazna ili blagoslov?

ČITANJA:

Izl 3,1-8a.13-15;

Ps 103,1-4.6-8.11;

1Kor 10,1-6.10-12;

Lk 13,1-9

Tekst evanđelja:

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Tako često slušamo o patnji nevinih ljudi. Mnogi se propituju zašto nevini moraju patiti? Osobito to boli kada pati dijete koje nije nikome ništa skrivilo. Čovjek zastaje pred tom tajnom. Tu temu otvara i Isus kad ga izvještavaju da je Pilat učinio svetogrđe s Galilejcima, ili se prisjeća nesretnika na koje se srušila kula u Siloamu. Tim nesretnicima možemo dodati cijeli Izraelski narod koji je 400 godina boravio u Egiptu i najveći dio tog vremena robovao Egipćanima, o čemu slušamo u prvom čitanju današnje liturgije.

Zašto to Bog dopušta? Kad bi bilo Boga on to ne bi dopustio! – tako često čujemo u svojem okruženju. Ponajprije Isus ne dozvoljava da se nečija nesreća tumači kao kazna za grijeh. Ali upozorava svoje slušatelje, a to smo valjda i mi, da ako se ne obratimo slično ćemo propasti. U čemu je tajna?

Bog nas je stvorio iz ljubavi, jednostavno htio nas je. Božja ljubav prema nama očituje se i našoj slobodnoj volji koju nam je darovao. U toj slobodnoj volji čovjek može hvaliti Gospodina i činiti divna djela. Dobar primjer jest sveta Majka Terezija, čiji smo kip baš ovih dana postavili i blagoslovili u prostoru Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Nadalje, postoje brojni drugi primjeri korištenja slobodne volje za služenje Bogu, odnosno za posluživanje ljudima u kojima prepoznajemo samoga Boga. No, neki ljudi svoju slobodnu volju koriste u krive svrhe. To je najlakše primijetiti kod različitih ratnih zločinaca, koji koriste svoju moć za neke vlastite apetite, a na zlo i bol nevinih ljudi.

Kada bi Bog jednima ili drugima uskratio slobodnu volju pogazio bi svoju riječ, odnosno svoj početni naum u kojem nam pokazuje ljubav darovavši nam slobodu odlučivanja. Bog ne može protiv sebe, ne može protiv svojih odluka i njegove odluke nisu pogrešne, ne mogu to biti jer je nepogrješiv. Drugo je pitanja što, u svojoj slobodnoj volji, čovjek zloupotrijebi Božju dobrotu. Kada bismo tu stali, s pravom bismo mogli ustvrditi da naš Bog nije do kraja domislio svoje djelo stvaranja čovjeka. No, nije tako. Bog nije pogriješio. Iako će netko zloupotrijebiti Božju ljubav, iskorištavajući svoju slobodnu volju i svojom sebičnošću prouzročiti nekome trpljenje, Bog i tu nudi rješenje.

Rješenje je moguće razumjeti jedino u svjetlu vječnog života. Patnja i trpljenje, pa bila to i nevinog čovjeka, kada se stavlja u Božje ruke postaje blagoslov za moje osobno posvećenje i posvećenje mojih bližnjih za koje trpljenje i patnju prikazujem. To isto je učinio Bog. On je čista nevinost, ali kao nevin čovjek osuđen je na smrt, radi ljudskih apetita. Voditelji Židovskog naroda, a jednako tako i Pilat boje se za vlastitu fotelju i radije žrtvuju nevina čovjeka, nego da ugroze svoj položaj. O kako se ta priča ponavlja.

Veličina Boga jest upravo u tome da i onom patniku i onom koji patnju nanosi daje novu šansu.

Sveti je Stjepan svojim mučeništvom zaradio nebo, a njegov egzekutor Savao postao je Pavao, Kristov apostol. Mučeništvo svetog Stjepan sigurno je ugrađeno u Savlovo obraćenje. Sveti Maksimilijan Kolbe je bio izvanredan čovjek i po ljudskim računanjima prerano je završio život, koliko je još dobra mogao učiniti, no ipak najviše je učinio darovavši svoj život za čovjeka u kojem je prepoznao Boga. Blaženi Miroslav Bulešić je svojem ubojici vikao: Moja osveta je oprost. Postoje svjedoci koji tvrde da se Bulešićev ubojica ispovjedio. Zanimljivo kako se Bog služi i našim krivim odlukama da ponudi čovjeku spasenje.

Jedino je tako moguće razumjeti patnje nevinih. A svaki od nas nosi i određenu krivnju. Svaki od nas, nadalje nosi i određeno trpljenje. Iskoristimo to naše trpljenje za blagoslov našeg života i života naših bližnjih. Jer naš je Bog onaj koji jest, odnosno vječan.