Onaj koji je 'sol zemlje' i 'svjetlo svijeta' ne zanosi se logikom svijeta

ČITANJA:

1Iv 1,5-2,2;

Ps 51,3-6a;

Lk 7,36-50

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njim. On uđe u kuću farizejevu i priđe k stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag, kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okreut prema ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.«

Sustolnici počeše nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj, te i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«

Ljubiti neprijatelje i moliti za progonitelje Isus postavlja kao ideal življenja njegova učenika. Kada slušamo ove riječi mogu nam se učiniti prezahtjevnima, praktički neostvarivima. Razumijemo ljubav prema osobama do kojih nam je stalo, koji nam dobro čine, ali ljubiti neprijatelje, one za koje nismo sigurni hoće li nam učiniti nešto nažao, to teško prihvaćamo. No Isusova riječ i dalje stoji. Isusov učenik koji se ovaj zahtjev trudi ostvarivati jest onaj koji je preuzeo na sebe ulogu biti svjetlost svijetu i sol zemlji. Ako sam preuzeo na sebe ulogu lučonoše koji svijetli, tada se oduševljavam ovim Isusovim riječima. Neprijatelja i progonitelja će biti, kao i tmine koju oko sebe šire, ali svijetlo koje u sebi nosim bori se i pobjeđuje s napadima tame.

Jedan je razlog zbog kojega Isus postavlja ovaj visoki ideal; da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima. Otac je onaj koji ljubi bez granice i bez iznimke. Ako dakle moliš Očenaš i time postaješ djetetom dobroga Oca onda se oduševljavaš i njegovim postupcima. Svjetska logika ne ide ovim putem. Onaj tko je preuzeo na sebe ulogu biti sol zemlji, dati joj poseban i neodoljiv okus, on se neće niti zanositi logikom svijeta. Isusov je učenik stoga produžena Očeva ruka, ona ruka koja prekida zamršeni krug zla, osvetoljubivosti i nasilja. Rado bismo da se iz svijeta i našega okruženja iskorijeni zlo, nasilje i mržnja. Svi bismo htjeli svijet u kojemu vlada sloga, mir, spokoj, ljubav. Kako do toga doći? Ovdje Isus računa na svoje učenike. Ako se Isusov vjernik poistovjećuje sa onima koji čine zlo, ako na sve odgovara istom mjerom, onda nipošto ne može prekinuti val zla. Nema niti pravo govoriti kako je zla previše u svijetu, jer ga je i sam postao dionikom. Zato Isus poziva na ljubav pa i prema onima koji čine zlo. Mnogi će reći da je to nemoguće, da Isus traži previše. Reći će to zbog toga jer im se čini da tada postaju poput otirača o koji svatko može obrisati svoju prljavštinu i još trebaju biti sretni zbog toga. Isus ne traži od nas da budemo naivci, već samo da se trudimo biti bolji od onih koji su nam spremni nauditi. To jest zahtjevno, ali ne i nemoguće. Naime, takva ljubav ne garantira mi da će onaj drugi odmah odložiti svoje ‘oružje’ mržnje i neprijateljstva. Moja ljubav nije ovisna o njegovom odgovoru. Moja ljubav je ponuda. Srce sam oslobodio od želje za osvetoljubivošću, uzvraćanjem istom mjerom. Hoće li to biti prihvaćeno, ne znam. Ali ne posustajem.

Takva ljubav pretače se u molitvu: molite za one koji vas progone. Ne smijem se obeshrabriti moliti za okorjela grešnika, za onoga tko se ne ponaša po Isusovim mjerilima. Moliti za dar njegova obraćenja, da progleda, da prestane činiti zlo. Počesto nam jedino to i preostaje. Sklopiti ruke i moliti: Bože, smiluj mu se. Otvori joj oči. Konačno, Bog je jedini i konačni sudac. On jedini pravo prosuđuje ljudske postupke. Molitvom, ja se predajem u njegove ruke. Moje je srce slobodno. Tada sam siguran u jedno: da sam pod Božjom zaštitom. On me čuva da me zlo ne nadvlada.

Ukoliko sam na to spreman tada ću razumjeti i Isusov poziv: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. Ljestvica je podignuta veoma visoko, savršenstvo kakvo ima Bog Otac. Je li to moguće? Kršćaninu, Isusovom učeniku uvijek je to cilj. Ne pokolebati se. Zasigurno ću posrtati, ali ne i klonuti, lomiti se pred izazovima ali nikada ne slomili, posustajati ali nikada odustajati. Isusov učenik naprosto živi život usmjeren Bogu. Stalo mu je do Božje riječi. Stoga posvećuje svoj rad, svaki svoj dan, ljude koje susreće, blagoslivlja, moli i ljubi. Zna za Božje zapovijedi i ugrađuje ih u svoje postupke. Sluša lekcije evanđelja i usmjeruje svoje korake prema njima. Nije mu lako, ali ne da se. Život mu je borba, ali zna što je cilj zbog kojega se bori. Ljudskim očima gledano možda i ne uspijeva, ali on se oslanja na Božji pogled. Ljudi s kojima živi nisu mu skloni, ne plješću mu i ne pletu lovorike, ali on ih zbog toga ne ignorira i ne mrzi. Prihvaća svaki novi dan iz dobre Božje ruke zahvalan za sve. Slab je, lomnih ljudskih sila i mogućnosti, ali svjestan da je Bog u stanju njegovu nemoć nadvisiti svojom svemoću. Savršenstvo na koje je pozvan ne dolazi po njemu samome nego po Bogu kojega pripušta u svoj život. Po Bogu prema čijim riječima živi. Računa s Bogom, jer zna da bez njega ništa ne može. Bez Boga ne može ljubiti neprijatelje i moliti za progonitelje. Ali zagledan u raspetoga Boga može ponoviti riječi s križa kojima se divi: Oče, oprosti, ne znaju što čine. U ovome prepoznajemo ili barem tražimo ideal svoga života. Nismo sveti i savršeni, samo smo ljudi. Ali na svetost i savršenstvo smo pozvani. Isus nas poziva i osposobljava. Daje sredstva i prilike. Vjeruje u nas, da i mi to možemo. Poziva nas da se ne obeshrabrimo već radimo na sebi, stremeći cilju i idealu. Toliki koji su to postigli jamci su da je moguće i ostvarivo. Isus, dakle, jest zahtjevan, ali ne traži nemoguće.