Obraćenje – ključ Božjega smilovanja

ČITANJA:

Jon 3,1-10;

Ps 51,3-4.12-13.18-19;

Lk 11,29-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju. Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona! Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«

Dogodi nam se često da žalimo za izgubljenim prilikama. To su oni trenuci kada nismo shvatili, prepoznali, osjetili ni doživjeli da je nešto važno, a kada je to prošlo, javlja se žal što nismo dobro reagirali i postupili. Nije to rijetko ljudsko iskustvo. Svi ga poznajemo. Tada nam je krivo, žalimo zbog propuštenog i imamo osjećaj da nećemo više imati takvu priliku. Stariji će reći: ‘Eh, da mi je tada bila ova pamet.’ Čemu ovakav uvod?

Isus će svojim suvremenicima dati lekciju nazvavši ih ‘opakim naraštajem’. Teška osuda. A sadržaj je upravo u činjenici da su konstantno propuštali priliku prepoznati u njemu sigurni i neponovljivi znak Božji. Dapače, tražili su od njega ili čak pored njega kakav znak. On je bio previše ‘običan’, riječi mu zahtjevne i teško ostvarive. Možda bi mu i povjerovali ali neka dade znak. On sam, Isus, nije im bio znakovit u mjeri da mu pristupe otvoreno i bez pridržaja kao Sinu Božjemu. U tome je njihova opakost: u zaslijepljenosti i tvrdokornosti srca da ga prepoznaju. Nisu shvatili, nisu dobro reagirali. Mi bismo rekli izgubili su priliku.

Zbog toga Isus daje primjer u Joni i Ninivljanima. Niniva, grad božanski velik. Ali što veći to u njemu veće zlo. Toliko zla da ga je Gospodin naumio uništiti. Tada Jona prima Riječ Gospodnju: ‘Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.’ Jona se upušta u taj izazov jasnim rječnikom, bez uljepšavanja i odgađanja: ‘Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena’, grmio je Jona po cio dan. Očito svjesni svojih grijeha, Ninivljani su ovaj Jonin poziv shvatili ozbiljno. Voda je došla do grla, rekli bismo. Nema nam druge nego moliti oproštenje. I od kralja naniže do svih građana, čak i do stoke svi udariše u post, s jedinom mišlju: ‘tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svoga gnjeva da ne izginemo.’ Bilo je to više nego očito obraćenje. Bog se sažalio, Jona uspio u poslanju i Niniva spašena.

Ovome se naraštaju, veli Isus neće dati znak doli znak Jonin. Nije li Isus od početka javnog djelovanja činio ono što i Jona? Prva izgovorena rečenica glasila je: ‘Približilo se Kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte Evanđelju.’ A njegovo poslanje bilo je i jest upravo osloboditi čovjeka od njegove opakosti, grijeha i zlodjela. No, dok su ljudi Jonu ozbiljno shvatili i iz temelja promijenili svoj život, na Isusa njegovi suvremenici reagiraju hladno, rezignirano i s otporom. Što im može drugo reći nego da su ‘opak naraštaj’. I kako drugačije da zaključi nego: ‘Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone.’

Da se ne bismo zadržali na osudi Isusovih suvremenika, radije prepoznajmo sebe i svoj naraštaj. Jer Evanđelje i Isusova osuda o opakosti jednoga naraštaja ne tiče se samo onoga, već je ispit savjesti svakom, pa i našem naraštaju.

Idemo korak po korak: Ninivljani su bili svjesni sebe i svoje opakosti. Reagirali su pozitivno na Jonin poziv zato što su shvatili da su grijesima prevršili svaku mjeru. To je prvi korak na putu obraćenja: biti svjestan, shvatiti. Koliko smo mi svjesni uopće grijeha što ih činimo? Ne mogu se obratiti dokle god niječem da grijeha imam napretek. Živimo u naraštaju relativizacije grijeha. Time si ‘tješimo’ savjest. Umjesto te lažne utjehe valjalo bi shvatiti da smo daleko od Kraljevstva Božjega.

Drugi korak koji je nužan nakon što shvatimo svoju grešnost opet je vidljiv u Ninivi: ‘svi neka se pokriju kostrijeću, glasno Boga zazivlju i obrate se od svojega zlog puta i nepravde koje su činili’, glasila je opća naredba. Čim postanem svjestan moram nešto poduzeti ako mi je stalo da se spasim. Valja se trgnuti, pokrenuti, aktivirati, konačno obratiti od zlog puta. Tvrdokornost u grijehu značilo bi ‘otupiti’, ‘zaglušiti’ zov savjesti i zov Isusov na promjenu. Idemo si priznati kako smo dio naraštaja koji se ‘uljuljao’. Kada se netko obrati taj je predmetom sprdnje. A mi, ‘tradicionalni’, za sebe govoreći ‘pravi’ katolici, ni da bi prstom makli po pitanju obraćenja. Kao da smo sveci na zemlji. Kada nas netko dobronamjerno upozori da nešto krivo činimo najčešće reagiramo osudom na toga dobronamjernog glasnika, da što se on miješa u naš život. I svećenik smeta ako poziva na obraćenje, previše je ‘iritantan’ i ‘provokativan’.

Obraćenje je jedini put do spasenja. Ona mala obraćenja kada se lišavam svojih grešnih navika, ali i cjelokupnosti svoga života kada spoznajem da ne idem dobrim putem i da je previše zla u mome životu. Koliko će nažalost i ove korizme biti površnih ispovijedi: bez ispita savjesti, samo-opravdavanja da sam dobar kakvih gorih od mene ima, bez pravoga žaljenja i spremnosti promijeniti barem nešto u svom životu.

Da, to bi značilo biti dijelom ‘opakog naraštaja’ kojega Isus osuđuje. On je glas koji poziva na obraćenje. Ako njega ne poslušamo, drugi glas nećemo čuti niti drugi znak dobiti. On je ‘više od Jone’. Počeli smo sa žalom zbog izgubljenih prilika. Nemojmo si dozvoliti da žalimo za izgubljenom prilikom već poput Ninivljana oglasimo post, glasno Boga zazivajmo i obratimo se od zloga puta i nepravdi. ”Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?” Ninivljanima se smilovao jer ”Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta.” Obraćenje je očito ključ Božjeg smilovanja.