NEDJELJOM U 16:30 Vč. Josip Đurin: Što za mene znači biti kršćaninom?

ČITANJA:

Iz 42,1-4.6-7

Ps 29

Dj 10,34-38

Mt 3,13-17

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

Riječ Božju tumači vlč. Josip Đurin:

Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Sasvim na kraju božićnog vremena slavimo blagdan Krštenja Isusovog. Postavši pravim čovjekom u Isusu rođenom u Betlehemu, Bog želi kao čovjek prolaziti sve važnije etape ljudskoga života. Nakon skrovitog djetinjstva i života u nazaretskoj obitelji, dolazi vrijeme javnog Isusovog djelovanja. Blagdan Krštenja Gospodinova i čitanja Svetoga pisma pozivaju nas da se suočimo sa svojim krštenjem i s trajno aktualnim pitanjem: Što za mene znači biti kršćaninom u mojem životu, privatnom i javnom? To ne bi trebalo biti tek ‘retoričko pitanje’, već vjerno sjećanje na značenje sakramenta u našem kršćanskom životu. Prisjetiti se vlastitog krštenja znači postati svjestan da Bog želi biti djelatno prisutan u mojemu životu. Mi možemo biti čestiti, pošteni, vjerni i dosljedni jer je Bog uz nas od početka našega života. Nakon životnih promašaja te profesionalnih i ljudskih neuspjeha, u vjeri i Bogu možemo pronaći snagu i svjetlo. Istina, moramo poput Ivanovih suvremenika iz evanđelja smoći snagu i stati u red onih koji žele obraćenje. To obraćenje, odnosno mijenjanje života je moguće jer je uz nas uvijek – spreman pomoći – naš Bog, Duh onog Isusa Krista koji se u rijeci Jordanu solidarizirao s čovjekom, grešnikom i obraćenikom.

Bog ne djeluje izvana i na daljinu samo onda kad nešto nije u redu, kada tlo drhti pod nogama ili smo izgubili svaku nadu. Naš Bog, Bog koji je postao čovjekom u Isusu Kristu, nije neki magijski čudotvorac koji djeluje preko nekih vanjskih znakova tako da dođemo u crkvu ili zapalimo svijeću onda kad smo ljudski uzdrmani, doživjeli neku tragediju ili životni neuspjeh. No, u takvim trenucima je važno doći u crkvu i posebno se približiti Bogu koji je uvijek spreman pomoći. Ali, bilo bi kršćanski neispravno misliti da je to vanjsko dovoljno. Bog nam nudi mnogo više od onoga što nude moderni iscjelitelji. On nudi samoga sebe, a ne neki vanjski predmet ili znak; Bog želi biti prisutan u našem životu, s nama mijenjati život.

Slika Isusa koji je u rijeci Jordanu ušao među druge ljude i zajedno s njima u pokorničkoj povorci hodao prema Ivanu Krstitelju, aktualna je i danas. Po sakramentu krštenja Bog je ušao u naš život, a mi smo kao kršćani postali odgovorni za svoj život i sredinu u kojoj živimo. Nije jednostavno i lako spojiti vjeru i javni život, moralno – etičko ponašanje koje proizlazi iz vjere i konkretno pošteno i ćudoredno ponašanje u društvu. To nije nikada u povijesti bilo lako, jer u društvu postoje brojni opasni izazovi koji ne računaju s Bogom, već isključivo s čovjekom koji je slab i često nije kadar odoljeti moći novca, vlasti ili nekoj drugoj moći suvremenog doba. Pozvani smo poput Krista ljubiti svijet i ljude, biti trajni svjedoci Božje prisutnosti u ovom nevjernom svijetu. Ovom su svijetu potrebni pravi kršćani koji žive svoje krštenje i potvrđuju ga svojim životom. Oni su najveći i najuvjerljiviji apostoli svete Crkve, kojoj po svom krštenju pripadaju. Oni su svjedoci prave vjere i živi putokaz ostaloj braći i sestrama, koji putuju prema nebeskoj domovini. Nije dosta jednom krst primiti, nego treba svoje krštenje živjeti uvijek i svagdje. Na nama kršćanima se mora na svakom mjestu vidjeti i osjetiti taj trag susreta s našim Bogom u svetom krštenju. Nastojmo stoga živjeti kao djeca svjetla u svijetu svjedočeći Boga i Njegovu prisutnost.

Vlč. Josip Đurin