NEDJELJOM U 16:30 U svjetlu života prepoznati Krista

Liturgijska čitanja:

1Sam 16,1b.6-7.10-13a;

Ps 23,1-6; Ef 5,8-14;

Iv 9,1-41

Tekst evanđelja:

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući.

Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.«

Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova.

Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga.

Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović, grkokatolički svećenik:

Četvrta korizmena nedjelja nosi u sebi tihu radost. Kao da se usred pokorničkog hoda otvara prozor i pušta svjetlo. Crkva nam danas ne govori: „Požuri, popravi se, potrudi se više“, nego šapće: Bog već djeluje. Samo – vidiš li to? Današnja čitanja vrte se oko jednog pitanja koje je jednostavno, ali razotkrivajuće: Što i na koji način gledam? Koji su kriteriji moga gledanja?

U Prvoj knjizi o Samuelu prorok dolazi pomazati novoga kralja. Pred njim stoje snažni, dostojanstveni mladići. Logika izbora je jasna: onaj koji ostavlja dojam, koji izgleda kraljevski – taj mora biti izabran. No Bog prekida tu ljudsku sigurnost: „Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda na srce.“ Koliko puta smo i mi već nekoga procijenili po izgledu, po dojmu, po jednoj riječi? Koliko puta smo i sebe mjerili vanjskim mjerilima – uspjehom, priznanjima, tuđim pogledom? A Bog prolazi pokraj onih koji se čine „očiti“ i bira Davida, najmlađeg, zaboravljenog, onoga koji je ostao na pašnjaku. Možda je i u našem životu upravo ono što smatramo najmanjim mjesto Božjeg zahvata. Jer „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam.“ Pastir vodi i kroz dolinu sjene smrti. Ne obećava da tame neće biti, nego da u tami nećemo biti sami. No, jesmo li spremni dopustiti da nas vodi? Ili bismo radije sami crtali put, pa se onda čudili što smo zalutali? Idemo korak dalje. Snažna Pavlova rečenica iz Poslanice Efežanima: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu.“ Ne kaže da smo bili u tami. Kaže da smo bili tama. To je ozbiljno. To znači da problem nije samo izvan nas – u svijetu, u okolnostima, u drugima. Postoji i nutarnja zaslijepljenost. Ona koja se navikne na polumrak. Ona koja opravdava gorčinu, njeguje zamjerke i brani vlastitu tvrdoglavost.

Evanđelje po Ivanu donosi dirljivu priču o čovjeku slijepu od rođenja. Učenici odmah traže uzrok: „Tko sagriješi?“ Kao da svaka patnja mora imati krivca. Isus odbija tu logiku optuživanja. On ne raspravlja o prošlosti. On djeluje. Pravi blato, stavlja ga na oči slijepcu i šalje ga da se opere. Zanimljivo je da slijepac progleda postupno. Najprije vidi zbunjeno, zatim sve jasnije, a na kraju prepoznaje Isusa i klanja mu se. Dok on raste u svjetlu, farizeji – koji fizički vide – postaju sve zatvoreniji. Njihovo znanje ih ne oslobađa, nego ukrućuje. I Isus izgovara rečenicu koja nas može uzdrmati: „Vi kažete: ‘Vidimo’ – zato vaš grijeh ostaje.“

Korizma je vrijeme u kojemu smo pozvani priznati: „Gospodine, ne vidim jasno.“ To nije poraz, nego početak ozdravljenja. Jer Krist ne dolazi da nas osramoti, nego da nas prosvijetli. Svjetlo razotkriva, kako bi te oslobodilo. Možda se bojimo tog svjetla jer znamo da će pokazati i prašinu našega srca. Ali bez tog Svjetla ostajemo u mraku. Kao da nam Bog kaže: „Već sada ti dajem svjetlo. Već sada te vodim. Već sada te biram – ne po onome kako izgledaš, nego po onome što može postati tvoje srce.“ I možda je najveće čudo današnjeg Evanđelja to što slijepac nije samo progledao, nego je u svjetlu prepoznao Krista. To je cilj našega hoda: ne samo bolje vidjeti svijet, nego u svjetlu života prepoznati Onoga koji nas vodi.