NEDJELJOM U 16:30 s. Gita Klobučar: Ne dopustimo da nam promiče život kroz nevažne i isprazne stvari

ČITANJA:

Dj 2,14.22-33;

Ps 16,1-2a.5-11;

1Pt 1,17-21;

Lk 24,13-35

Tekst evanđelja:

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Božju tumači s. Gita Klobučar:

Najgori mogući scenarij učenika se ostvario. Baš kad su bili uvjereni da Bog odgovara na njihove molbe i vapaje, baš kao nekoć njihovim ocima koji su bili robovi u Egiptu. Onaj u kojega su polagali svoje nade, koji je govorio kao onaj koji ima vlast, koji je činio čudesa i znamenja u narodu, poražen je. Nije kamenovan ili ubijen u bitci, nego je pogubljen na najsramotniji način. Izdan, ostavljen, izrugan, mučen i razapet na križ uz put kao upozorenje svima koji su u njega polagali svoje nade.

Dvojica odlaze iz Jeruzalema u kojem ih sve još boli od toga stravičnog događaja. Idu i pretresaju putem sve detalje. Baš kao i mi kad se nešto u našoj sredini dogodi. Ono sto smo vidjeli i čuli popunjavamo detaljima koji nedostaju, koji se govorkaju, koji bi logički nadopunjali rupe koje nedostaju.

On im se pridruži na putu, ali od vihora priče nisu ni obraćali pažnju na njega sve dok sam nije isprovocirao pitanjem, kako je to često i prije činio.

“Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim ocima.” Nešto drugo je bilo u njihovom fokusu. Priča. Detalji. Prepredanje. Prepričavanje. Opravdavanje. Polaganje nada. Znakovi. Zbunjenost.

I opet Učitelj na djelu. Njihovu priču popunjava istinitim detaljima, tumači, otkriva naizgled skrivena značenja, kao nekad kada je tumačio prispodobe. Oni se više ne ubacuju. Učitelj govori. Oni slušaju. Upijaju. On ih Liječi.

Kad su se približili cilju, on kao da htjede dalje. Ne htjede, nego kao da htjede. Oni navaljivahu. Kao zbog njega, jer će noć i opasno je da dalje nastavlja sam. A zapravo jer su oni u noći i ne mogu više ostati u njoj sami. Tri su dana bila dovoljna.

On ostaje. Sjede i lomi kruh s njima. I tek tada: otvoriše im se oči. Tek tada prepoznaju blizinu koja ih nikad nije ni napustila. Tek tada vjeruju onome što su čuli. Tek sada kada su iskusili. Nije se Učitelj skrivao. Ponašao se uobičajeno kao i uvijek. Učenicima je pažnja bila na nevažnom. Očaj je suzio njihov vidokrug pa nisu mogli vidjeti da je to Učitelj.

Više ne raspredaju. Trče. Jure. Hitaju. Dolaze odakle su željeli otići jer je tama bila prevelika. I nalaze i druge u svjetlu.

Molim te, pomozi mi da se moj životni fokus ne usmjeri na tamu, na isprazne i nevažne stvari pa mi tako promakne život. Molim te, da ne prestanem navaljivati da ostaneš sa mnom. Molim te, da se ne umorim vraćati se onima kojima pripadam. Molim te, da tvoje uskrsnuće jednom zauvijek preobrazi sve u meni i oko mene.