NEDJELJOM U 16:30 Prepoznajmo Božju sliku u siromasima, bolesnima i starima

ČITANJA:

Iz 61,1-2a.10-11;

1Sol 5,16-24;

Iv 1,6-8.19-28

Tekst evanđelja:

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ­Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Riječ Božju tumači vlč. Mijo Posavec:

Treća nedjelja došašća, koju u Hrvatskoj slavimo kao Nedjelju Caritasa, zove se također i nedjelja Gaudete, odnosno Radujte se. Isus iz Nazareta, čijeg se prvog dolaska liturgijski prisjećamo i čiji konačni dolazak u nadi iščekujemo, razlog je naše kršćanske radosti! To je radost koja treba biti vidljiva na nama, koja ne smije biti skrivena u nekoj privatnosti, nego mora biti javno svjedočena svima!

O kakvoj je radosti riječ pomaže nam razumjeti papa Franjo koji kaže da je to „radost evanđelja koja ispunja srce i život svakog onog koji susretne Isusa“. Nažalost, često možemo ustanoviti da nam radost kršćanskog svjedočenja nije jača strana, odnosno da smo češće tužni, nesretni i nezadovoljni. A trebali bismo uvijek, osobito u onome što nas čini tužnima, nesretnima i nezadovoljnima, pronaći radost koju nam samo Isus Krist može dati. On je uvijek s nama, no mi ga ne primjećujemo zbog naših briga i nevolja na koje smo fokusirani. Primijetimo li ga, dogodit će se preobrazba svih naših situacija, a osobito onih koje su u očima ovoga svijeta razlog za žalost.

S njim sve naše teškoće mogu postati izvori radosti. Ta radost, dakako, nije ona površna radost potrošačkog društva koja nas brzo zahvati i još brže prođe ostavljajući nas praznijima nego li nas je našla, nego je to ona duboka, istinska radost, radost koju nikakvi uspjesi ne mogu ugušiti, niti ikakve nevolje i kušnje pokolebati.

Radost je to koja izvire iz srca koje se obratilo Gospodinu, susrelo s njim i njegovom ljubavlju, srca koje je u prijateljstvu s Bogom izbavljeno iz svoje skučenosti i samodostatnosti te postalo otvoreno za promatranje sebe i svijeta oko sebe Božjim očima.

Temeljno pitanje koje nam se nameće dok razmišljamo o radosti je pitanje koje su Krstitelju postavljali njegovi suvremenicima kao tražitelji obećane mesijanske radosti, a to je pitanje: „Što nam je dakle činiti?“

Braćo i sestre, ovog došašća i ovih božićnih blagdana, ali ne samo za vrijeme blagdana nego svaki put kada nam se ukaže prilika, pokazujmo ljudima da je i nas Bog poslao na određeni način pomoći drugima. Možemo moliti za svoje bližnje, pomagati im i ne samo govoriti o Evanđelju, nego i živjeti Evanđelje.

Slaveći nedjelju Caritasa, obnavljamo vjeru da je Bog na strani siromaha i bolesnih, on vidi nevolju i želi iscijeliti ranjene. Ali On to čini preko nas ljudi. Kao što je Isus u siromasima i bolesnima prepoznavao sliku Božju i ublažio njihovu nevolju, tako možemo i mi postupati. Svaki u svom životnom krugu i u svojoj neposrednoj okolini.

Dar za potrebne na nedjelju Caritasa dio je našeg prepoznavanja Božje slike u siromasima, bolesnima i starima. Kroz to što jesmo, ne budimo okrenuti samo sebi, nego brinimo za druge, nikoga ne isključujući te postanimo radosni pokretači preobrazbe svijeta živeći načela pravednosti, ljubavi i milosrđa.

To je naša trajna zadaća, to je zadaća Crkva, ali i naš put prema istinskoj radosti, našoj i drugih oko nas, počinjući od onih koji su nam blizu, pa sve do onih koji su se od nas udaljili te žive na periferijama Crkve i društva.