NEDJELJOM U 16:30 Preispitajmo vlastiti životni ritam

ČITANJA:

Post 18,1-10a;

Ps 15,2-4.5ab;

Kol 1,24-28;

Lk 10,38-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Ivan Pleše:

Isus ulazi u jedno selo, i odmah biva primljen u kuću dviju sestara — Marte i Marije. Marta je aktivna, brižna domaćica. Trudi se oko posluživanju, želi da sve bude savršeno za gosta. A Marija? Ona sjedi do Isusovih nogu i sluša. Ne govori. Samo sluša.

I tu počinje napetost. Marta, preopterećena poslovima, počinje prigovarati. Ne iz zloće, nego iz iscrpljenosti. I tada dolazi Isusov blag, ali izravan odgovor: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je izabrala bolji dio.”

Ovaj odlomak nas poziva da zastanemo i preispitamo vlastiti životni ritam. Koliko često se i mi ponašamo poput Marte? Trčimo, radimo, planiramo, ispunjavamo obveze — možda i u najboljoj namjeri, iz ljubavi prema bližnjima. Ali se pri tom zaboravimo zaustaviti, poslušati, biti prisutni. Ne samo drugima, nego Bogu. Tražimo Božju volju, a ne zastanemo da ga pitamo u molitvi – Bože što je uopće tvoja volja za mene?

Isus ovdje ne kritizira Martinu zauzetost samu po sebi. I rad je svet, i služenje je izraz ljubavi. No ono što Marta zaboravlja jest – biti najprije s Gospodinom. Marija nije bila lijena. Ona je bila prisutna. U tišini je upijala riječ koja život daje. I to je ono “jedno potrebno” – prebivati s Bogom, slušati ga, biti otvoren za njegovu riječ koja oblikuje našu nutrinu pa iz toga onda djelovati.

U današnjem vremenu užurbanosti i buke, ova evanđeoska poruka postaje još aktualnija. Bog nas ne mjeri po količini obavljenih zadataka, nego po dubini našeg odnosa s Njim. Koliko vremena u danu ostavljamo samo za Njega? Jesmo li u stanju, poput Marije, sjesti do Njegovih nogu u tišini, bez potrebe da nešto radimo, da nešto kažemo, nego samo – da slušamo?

„Govori Gospodine, sluga tvoj sluša“ – tako je poučio svećenik Eli Samuela. Pomozi nam da te svakoga dana slušamo, prije nego što krenemo djelovati. Amen.