NEDJELJOM U 16:30 Odluku za Boga prate kušnje i napasti

Čitanja:

Pnz 26,4-10;

Ps 91,1-2.10-15;

Rim 10,8-13;

Lk 4,1-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«

Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Riječ Božju tumači vlč. dr. Krunoslav Novak:

Poštovani slušatelji, draga braćo i sestre.

Ako ne promotrimo Isusov boravak u pustinji prije javnog djelovanja, teško ćemo razumjeti Korizmu, kao vrijeme u crkvenoj godini u kojemu smo tijekom četrdeset dana pozvani na obraćenje po molitvi, odricanju i djelima ljubavi. Mogli bismo reći da je u tom iskustvu Isus anticipirao svoju konačnu pobjedu nad zlom i smrću. Boraveći u pustinji kako čitamo u Evanđelju po Luki bio je iskušavan od Zloga. Isus koji je bio kušan pokazuje i nama da u vremenu Korizme, ali i u svakom drugom vremenu kad se snažno odlučujemo za Boga neće izostati iskušenja i napasti. Zlo koje čovjeka kuša, kao što je to bilo i s kušnjama kojima je Isus bio izložen, ne predstavlja se na prvi pogled kao nešto loše. Međutim, jedna od zamki koje se kriju u svakoj kušnji jest ideja da je vjernost Bogu nespojiva s vjernošću sebi samima, odnosno da pokoravati se Bogu znači naštetiti sebi, umanjiti i zapostaviti sebe. Stvarnost je upravo suprotna: prijestupi su tragični put do samouništenja. Isusova iskušenja koriste istu strategiju koju je koristio đavao s prvim ljudima kako čitamo u Knjizi Postanka: laž i obmana, koja vodi u grijeh, a grijeh malo daje, a sve oduzima.

Popuštanjem u iskušenjima naša odlučnost za dobro počinje se kolebati, otvara prostor za kompromise i malo pomalo oduzima povjerenje u Boga, pa i u nas same da smo sposobni održati svoja obećanja. Na taj način gotovo neprimjetno odustajemo od svoje slobode, što veže krila našoj radosti. Zato je vrijeme Korizme vrijeme nasljedovanja Isusa koji uspijeva reći odlučujuće „ne“ kušnji. Kršćanin koji ne nauči reći „ne“ onome što oduzima njegovu slobodu, neće biti sposoban reći niti veliko „da“ Uskrsu, veliko „da“ slobodi za koju nas je Krist oslobodio. Reći „da“ Isusu Kristu čini nas sposobnima živjeti realnost našega života, ali ne dopustiti da nas ona zarobi u potpuno ovozemaljskim interesima i propadljivom imetku. U stvarnosti našega života zapravo ne možemo biti neutralni, ili ono što imamo na raspolaganju na ovome svijetu koristimo za sebe i za dobrobit onih koji su upućeni na naš životni put, ili nam svijet, materijalno bogatstvo postaje idol koji nas zarobljava u sitničave interese.

Zato je Korizma vrijeme u kojemu se suočavamo s tim pitanjima našega života. Usprotiviti se zlu, to jest svemu što umrtvljuje našu slobodu, moći ćemo reći iskreni neopterećeni „da“ čovjeku u potrebi, onome kojega susrećemo u svojem životu, moći ćemo reći „da“ Kristu, moći ćemo reći „da“ Uskrsnuću.

U svojem životu Isus nije prestao biti kušan sve do konačnog iskušenja na križu. Kušnje ne prestaju u životu dok smo na Božjoj strani. Sv. Ivan Maria Vianney je govorio: „Što smo više kušani, više se trebamo radovati. To znači da nas đavao još nije pobijedio.“

Zato ćemo i u ovoj Korizmi postom čistiti srca i oslobađati se od sebičnosti, molitvom graditi povjerenje u Boga i nadvladavati svaku usamljenost, milostinjom i djelima milosrđa učiti ljubiti braću i sestre. Živjeti po Božjim zapovijedima nije pitanje perfekcionizma u ispunjavanju pravila, već se radi o življenju radosti koja proizlazi iz povjerenja u Boga da nas je otkupio i da želi naše spasenje.