NEDJELJOM U 16:30 Isusova riječ – jedina konstanta!
Fra Josip Ivanović
Fra Josip Ivanović
ČITANJA:
Dn 12,1-3;
Ps 16,5.8-11;
Heb 10,11-14.18;
Mk 13,24-32
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović:
A gdje ćemo biti „u one dane“? Posežući za svojim agendama i kalendarima lako ćemo ustanoviti gdje smo bili i što smo radili prošlih mjeseci i godina; o tome imamo iskustvo i sigurnost. No, o onome što tek dolazi – koliko god možda neki događaji bili isplanirani – o njima gotovo ništa ne znamo.
Iako je i Isus stavio određene događaje u kalendar budućnosti, o njima zapravo znamo jako malo. Ipak, sa sigurnošću možemo reći da će se dogoditi. O tim događajima možemo razmišljati, o njima možemo izmišljati razno razne teorije pa možda i zavjere, o njima možemo imati određene ideje, no sam trenutak realizacije – tko će zapravo doživjeti i vidjeti?
Ova XXXIII. nedjelja kroz godinu uvodi nas u događaje budućnosti iz usta Gospodara povijesti, onoga po kojemu je sve, koji je početak i svršetak. Usprkos svim znakovima koji će pratiti buduća vremena, Isus svoju riječ postavlja i ostavlja kao jedinu konstantu jer „riječ njegova neće uminuti“. Ostavlja nam sigurno utočište pokraj svih vremenskih mijena, svjetionik u olujama i vihorima, jedini oslonac… Ona je – njegova riječ, konačno, jedina kadra sve obnoviti i sve učiniti novim. I to ne jednom, u budućnosti, nego već danas.
Kako se čudesno dogodio postanak svijeta, stvorenoga i čovjeka, na isti način Bog nastavlja čudesno djelovati u povijesti u kojoj je u Božjim očima „jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“. Sve stvorenje je usmjereno prema savršenstvu, prema Kristu. Iz njega izvire i u njemu pronalazi svoj uvir. Zbog toga je potrebno, riječima svetoga Pavla, obnoviti sve u Kristu, sve dovesti do savršenstva. Grijeh je, jako dobro znamo, narušio savršenstvo Božjega plana s čovjekom, ali ga nije uništio. Stoga, Bog čovjeku povjerava rad svojih ruku, povjerava mu svoje stvarateljsko djelo i daje mu tu stvarateljsku dimenziju – moć. Tu moć potrebno je mudro i razumno koristiti kako ne bismo postali svrha sami sebi, kako ne bismo od sebe učinili male bogove koji se igraju svojim i tuđim životima. U takvoj se opasnosti, opasnosti vlastite oholosti i bahatosti, nalazimo i mi, nalazi se i današnji čovjek koji se prometnuo u graditelja i stvaratelja neke nove povijesti, povijesti i života bez Boga, a istovremeno zazire od ključnih pitanja vlastitoga spasenja. Svojim radom pokušava izgurati Boga s pozornice povijesti, a bez istoga Boga nije kadar prstom pomaknuti. Nije li nam danas iznova potrebno zastati, proanalizirati svoj život na temelju Božje riječi koja ne ovisi o modnim trendovima, već je uvijek ista, jedina konstanta. Za njom bismo trebali posegnuti, nju više slušati i po njoj iščitavati znakove vremena.
Znamo da Bog ne uništava. To čini đavao kao razdjelitelj, neprijatelj koji svojim zavođenjima i danas želi iskriviti sliku o Bogu. A Bog… Bog obnavlja, uvijek stvara novo i daje priliku za novi početak, usprkos svemu. Na nama je podignuti svoj pogled sa zemaljskog i usmjeriti ga na vječno. Ipak, tu obećanu vječnost potrebno nam je ostvariti već ovdje na zemlji.
Iza života, iza prirode, iza svemira stoji Mudrost. Štoviše, mogu reći i doista kažem u ovom svijetlom oproštaju – jer si nam ti to objavio, Gospodine – iza svega stoji ljubav. Slika ovoga svijeta spada u naum, danas još uvijek u većem dijelu neotkriven – u naum Boga Stvoritelja koga zovemo: “Oče naš koji jesi na nebesima!”
Hvala ti, Bože! Slava ti, Oče!
Dok bacam ovaj posljednji pogled, svjestan sam da je ovaj čarobni i misteriozni ures samo odraz prve i jedine Svjetlosti. To je prirodna objava izvanredna bogatstva i ljepote. Ona nam služi kao uvod, predigra, predokus, poziv da gledamo prema onom nevidljivu Suncu koje “nitko još ne vidje”: “Sin Jedinac koji je u krilu Očevu, on nam ga objavi” (Iv 1,18). (Pavao VI.)