NEDJELJOM U 16:30 Dodir Boga i njegove slave s čovjekom koji pati

ČITANJA:

Ez 37,12-14;

Ps 130,1-8;

Rim 8,8-11;

Iv 11,1-45

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Haramija, župni vikar u župi Uznesenja BDM – Zagreb Stenjevec:

Slijedeći evanđeoski izvještaj sv. Ivana, Isusovo propovijedanje i postepeno otkrivanje božanskoga identiteta, osobito oko blagdana Sjenica, stvorilo mu je snažnu oporbu i napetosti su često bile blizu vrhunca i eskalacije napada, čemu je Isus uvijek uspijevao snagom Očeve volje, uzmaknuti. No došlo je vrijeme i za još jedan znamen, za još jednu proslavu Oca nebeskoga po njegovome Sinu, Gospodinu Isusu. Njegov prijatelj Lazar, brat prijateljica Marte i Marije, iz Betanije, teško je bolestan i umire. Taj trenutak suočavanja s patnjom dragih prijatelja Isus odmah upravlja na jednu uzvišenu razinu – dodir Boga i njegove slave s čovjekom koji pati. Zato nije niti žurio vratiti se u Judeju. Božja su odgađanja tajnovita: patnja je katkad produžena zbog istog razloga zbog kojega je i poslana. Bog se na trenutak može uzdržati da ne ozdravi, ne zato što On ne bi ljubio, nego zato što nikad ne prestaje ljubiti i jer iz nevolje može veće dobro izaći. Ljudska ljubav, nestrpljiva zbog odgode, sili na žurbu. Isto se otezanje kad je bio na putu prema Jairovoj kući čiju je kćer vratio u život. Đavolska se djela često čine u žurbi. Naš Gospodin je rekao Judi: „Što činiš, čini brzo“.

Kad je naš Gospodin stigao u Betaniju, Lazar je već prije četiri dana bio pokopan. Marta, uvijek aktivna, kad je stigla vijest o Isusovu dolasku, ustade i pođe ususret njemu, dok je Marija ostala u kući. Marta je imala neko povjerenje u Kristovu moć, ali je ono još uvijek bilo ograničeno. jer mu reče: „Gospodine, da si ti bio ovdje ne bi brat moj umro“ Kad je naš Gospodin rekao da će njezin brat uskrsnuti, Marta je potvrdila da će tako biti, ali u općem uskrsnuću u posljednji dan. Vjeru u uskrsnuće koju je Marta ispovjedila držala je većina Židova, osim saduceja. Iako je vjerovala u uskrsnuće, nije znala da Uskrsnuće stoji pred njom. Kao što je naš Gospodin ženi na bunaru rekao da je Mesija, tako je sada rekao Marti: „Ja sam uskrsnuće i život!“ Da je Krist rekao: „Ja sam uskrsnuće“, a da nije obećao da će dati duhovni i vječni život, to bi bilo samo obećanje reinkarnacije u uzastopne naslage ništavila. Da je rekao: „Ja sam život“, a bez „Ja sam uskrsnuće“ imali bismo samo obećanje naših stalnih nezadovoljstava. No, u kombinaciji obaju, On je ustvrdio da je u njemu život koji, po smrti, dolazi do savršenstva: zato smrt nije kraj, nego preludij uskrsnuća u novost i puninu života. To je bio novi način spajanja križa i slave, koje kao antifona odzvanja kroz psalam njegova života. U trenutku kad je to izgovorio svojevoljno je ušao u zemlju svojih neprijatelja, u Judeju. Naš se Gospodin opirao služiti se riječju „smrt” jer je čitav njegov život bio dokaz protiv nje. Upotrijebio je kod Lazara istu riječ kao i kod Jairove kćeri, a to je riječ „spava”. Istu će riječ Kristovi sljedbenici upotrijebiti za Stjepana koji je „usnuo“. Kad je naš Gospodin upitao Martu vjeruje li da oni koji u njega vjeruju neće nikada umrijeti, ona mu odgovori: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet! Ova vjera u utjelovljenje pripravila je čudo koje će slijediti.

Lazar je izišao iz groba u povojima, a ljubazne ruke njegovih sestara maknule su ručnik koji je pokrivao njegovo lice. Onaj koji je bio zarobljenik smrti bio je vraćen u život. Kao što sunce stvrdnjuje blato i suši ga, kao što grije vosak i topi ga, tako je i ovo čudo našega Gospodina neke učinilo tvrdim u njihovoj nevjeri, a druge omekšalo u njihovoj vjeri. Neki su povjerovali, ali je zbog straha, nerazumijevanja, tvrdokornosti i zla, pala opća odluka: smrt našem Gospodinu.