NEDJELJOM U 15:30 Dobri pastir

ČITANJA:

Dj 13,14.43-52;

Ps 100,2-3.5;

Otk 7,9.14b-17;

Iv 10,27-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, draga braćo i sestre, dok danas na nedjelju Dobroga pastira razmišljamo o vrijednosti duhovih, svećeničkih i redovničkih zvanja, želja mi je u tom kontekstu istaknuti dvije kreposti, krepost ljubavi i krepost poštovanja. To su, naime, dvije vrlo važne kreposti da bi naši međuljudski odnosi bili i ostali zdravi. U kontekstu duhovnih zvanja, te su dvije kreposti također vrlo važne. Da bi se i danas mladići i djevojke odlučivali za duhovna zvanja, potrebna je obostrana ljubav i poštovanje. Naime, teško će se mladić i djevojka odlučiti za duhovno zvanje ako je njihova ljubav prema čovjeku te želja za darivanjem drugima premala. S druge strane, teško će se mladić i djevojka odlučiti za duhovno zvanje ako je poštovanje vjernika prema duhovnom pozivu postalo premalo.

Važno je da naša djeca i mladi mogu od starijih učiti kako treba poštivati svoga svećenika, župnika, redovnika ili časnu sestru. Naime, poštovanje znači «vrijedan si mi, trebam te i hvala ti». Muslimani poštuje svoje imame, židovi svoje rabine. Ako će stariji znati pokazati da su i naši svećenici vrijedni poštovanja, onda će i mladi poštivati svoje svećenike i uvijek ćemo imati novih duhovnih zvanja jer se zvanja rađaju, dakle, tamo gdje je ljubav, vjernost i poštovanje. Na ovom mjestu se želim kao mladi svećenik zahvaliti svim svećenicima, redovnicima i redovnicama koje su se unatoč pritiscima možda obitelji, možda društva, možda nekim očekivanjima i usprkos strahovima, odlučili i odgovorili Božjem pozivu i svaki dan nas ispočetka čuvaju svojom dobrotom i svojim molitvama, neki pet, neki već deset ili dvadeset ili pedeset godina. Vjerojatno su rijetki svjesni te vrijednosti koju imaju i tog dara koji su od Boga primili, a kad bi i svjesni bili, kako kaže sv. Ivan Marija Vianney, možda bi i umrli, ali ne od tuge nego od radosti. Kažu da Crkva ima dvije noge kojima hoda po svijetu. Jedna noga je sakrament ženidbe i obitelji, a druga je sakrament sv. Reda, svećenici i redovnici. Tek zajedničkom suradnjom jednih i drugih, tek kada se obilno slave i ženidbe i ređenja, tek tada Crkva može svijetom trčati. Inače će šepati.

Vrijedi naime posvijestiti si da svećenici svakodnevno prinose žrtve na različite nakane svojih vjernika i mole za svoje vjernike, mole za obitelji, mole za druge, suosjećaju i trpe s drugima. Dužnost je i obitelji da se okupljaju svaki dan na molitvu i da mole za svoje svećenika, suosjećaju i trpe sa svojim svećenicima. Tako ni jedna od dvije noge Katoličke Crkve neće ostati prekratka. Razmatranje ću završiti jednim kratkim svjedočanstvom. Provedeno je, naime, krajem prošloga stoljeća jedno istraživanje nad preživjelim ljudima iz nacističkih koncentracijskih logora. Pitali su ih koja je rasa, skupina ili vrsta ljudi najbolje podnijela patnju i pakao koncentracijskih logora. Svjedoci su redovito odgovarali da se tu ne radi o nekoj naciji, rasi ili vrsti ljudi. Naime, to su bili Katolički svećenici. Tisuće svećenika, zatvoreni u logore, u Kristu ukorijenjeni, trudili su se i u toj najvećoj tami čovječanstva ostati makar zadnji plamičak svijetla. Vrlo je konkretno ovo svjedočanstvo snage sakramenta sv. Reda koje nas obvezuje da ne odustanemo od molitve za sveta svećenička i redovnička zvanja. Hvaljen Isus i Marija!