Najveća zapovijed

ČITANJA:

Hoš 14,2-10;

Ps 81,7-11b.14.17;

Mk 12,28b-34

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«

»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«

Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«

Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

U današnjem Evanđelju (Mk 12, 28b-34), pismoznanac i tako učitelj Zakona želi znati koja je najveća zapovijed od svih. Čak i danas mnogi ljudi žele znati što je najvažnije u vjeri ili religiji. Neki kažu da se treba krstiti. Drugi kažu da je to odlazak u crkvu i sudjelovanje u nedjeljnoj misi. Drugi još uvijek kažu da ljube bližnjega i da se bore za pravedniji svijet! Drugi se bave samo pojavama i zadacima u Crkvi.

Učitelj koji je sudjelovao u prethodnoj raspravi sa saducejima bio je zadovoljan Isusovim odgovorom. U Isusu je uočio veliku mudrost i želio je iskoristiti priliku da postavi pitanje kako bi nešto pojasnio: “Koja je najveća zapovijed od svih?” U to vrijeme Židovi su imali mnogo normi koje reguliraju vršenje Dekaloga. Jedni su rekli: Sve te norme imaju istu vrijednost, jer sve dolaze od Boga. Nije na nama da uvedemo bilo kakvu razliku u Božjim stvarima. Drugi su rekli: Neki su zakoni važniji od drugih, i zbog toga obvezuju više! Pismoznanac želi znati što Isus misli. Koja je to prva zapovijed ispred sviju zapovijedi? To je ona koju čak i Bog obdržava. A to je subotnji počinak. Obdržavanje subotnje zapovijedi jednako je obdržavanju cijelog Zakona. Povreda subote povreda je cjelokupnog Zakona što se kažnjava smrću. A Isus? Čak ni on nije obdržavao taj zakon. Više puta ga je kršio. Prema tome, postavljeno pitanje nije išlo za tim da nešto nauči, nego da se Isusa osudi.

Isus odgovori: „Prva je…“ Ovdje nailazimo na Isusov iznenađujući odgovor. Naime, pismoznanac je upitao koja je prva zapovijed, a on ne citira ni jednu zapovijed, nego navodi Credo Izraela – Sh’ma Yisrael, a to je molitva koju su Židovi molili dva puta na dan, ujutro i navečer i nalazimo je u Pnz 6,4: „Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega“ – ovdje se Isus izražava drukčije nego što to piše u Starom zavjetu – „i iz sve duše svoje“, odnosno cijelim svojim životom – „i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“

Kako bi ljubav prema Bogu bila autentična, potrebno je da bude očitovana i prema bližnjemu. Stoga Isus na ovu molitvu dodaje i propis iz Levitskog zakonika 19,18: „Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Iz ovoga možemo zaključiti sljedeće: postoji apsolutna ljubav prema Bogu, a prema bližnjemu je ta ljubav relativna jer se odnosi samo na pripadnike Židovskog naroda. To je nauk židovske zajednice, a ne Isusove. U Isusovoj zajednici će biti jedna jedina zapovijed koja se ne odnosi na apsolutnu ljubav prema Bogu, a koja bi crpila svu čovjekovu snagu. To je istinska zapovijed ljubavi: „Zapovijed vam novu dajem – ljubite jedni druge“ (Iv 13,34). Nakon što je Isus to izrekao, potvrđuje da nema veće zapovijedi od te.

„Nato će mu pismoznanac: ‘Dobro, učitelju! Po istini si kazao’“. Pismoznanac se napokon Isusu obraća riječju: „Učitelju“. „On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga“ – i evo riječi po kojima pismoznanac napokon shvaća nešto novo – „više je nego sve paljenice i žrtve“. Već je prorok Hošea izrekao riječi Jahvine: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice“ (6,6). Upravo to Bog želi! Isus ne traži žrtve prema Bogu, nego ljubav prema bližnjemu.  To je važnije od svih žrtava i paljenica.

„Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ Čudno, niti je daleko, niti je blizu. Za ulazak u kraljevstvo Božje potrebno je obraćenje utemeljeno na tri ponašanja: umjesto osobnog zgrtanja dolazi velikodušno dijeljenje s drugima; umjesto izdizanja nad drugima dolazi silaženje među posljednje te umjesto zapovijedanja dolazi služenje. A upravo je to najteže za jednog pismoznanca.

Evanđelist zaključuje: „I nitko se više nije usuđivao pitati ga.“ Ono što čudi je sljedeće: nemamo zabilježenu nikakvu reakciju ovog pismoznanca. Očito da ne prihvaća Isusov poziv ulaska u kraljevstvo. Njegovo pitanje je bilo teoretsko, rekli bismo skolastičko: ostao je u okvirima tradicije i ne prihvaća Isusov poziv na novo. Štoviše, za njega, službenog teologa onog vremena, teško je prihvatljivo sagnuti se te bližnjemu biti sluga, a ne gospodar.