Budi dio naše mreže

Na što smo spremni poradi Krista?

Može li nam vjera koja od Krista dolazi, i činjenica da moramo sve izgubiti da bismo na koncu sve dobili, biti oslonac u teškim trenutcima i u našem životu? Ne samo da može, nego i mora. Riječ Božju tumači preč. Josip Ivešić.

/ sd

ČITANJA:

Zah 12,10-11; 13,1;

Ps 63,2-6.8-9;

Gal 3,26-29;

Lk 9,18-24

 

Tekst evanđelja:

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

 

Uvijek me pomalo zbuni zavrzlama Božje riječi: ako hoćeš život spasiti, izgubit ćeš ga, a ako ga izgubiš spasit ćeš ga. Što uopće misliti o tome? Odgovor leži u dijelu rečenice: izgubiti poradi mene – poradi Krista. Još možda jasnije, izgubiti s Kristom, to je put spasenja. Mnogi su Krista, kasnije i njegove učenike smatrali gubitnikom. Pa čak i sami učenici na putu u Emaus izriču svoje razočaranje neuspjehom kojega je i u njihovim očima Krist doživio: Mi smo se nadali da je on taj koga smo čekali. Ne treba nas stoga čuditi da Isus moli za svoje učenike, i s njima. Molio je Gospodin tada i za mene i za tebe.

Ne treba nas čuditi ni Isusovo pitanje, na koje i sami trebamo dati odgovor: „Tko sam ja?“ Neki će i danas pokušati s odgovorima: Isuse učili su me da si ti ovakav i takav…, priča se Isuse o tebi, pročitao sam u knjigama to i to… Tako su govorili i učenici: jedni kažu da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija ili neki od proroka. Ali tvoje pitanje stoji i dalje, te čeka osobni odgovor. Taj odgovor mora proizaći iz iskustva susreta s Isusom. I to susreta s Isusom: patnikom, Isusom odbačenim, prezrenim i ubijenim. Ali i iz iskustva susreta s Isusom uskrslim, pobjednikom. To iskustvo i meni daje snagu te sigurnost, u tome da se odreknem samoga sebe, da prihvatim i nosim križ: prezrenosti, odbačenosti, osude, bolesti, smrti… Ali mi daje i čvrstu vjeru u Kristovu pobjedu nad svim time te nadu u novi život.

Izgubiti nije nimalo lako. Nitko od nas to ne voli. Biti na strani gubitnika, želimo pod svaku cijenu izbjeći. A biti sami gubitnici, još je i teže. Kada se radi o teškim životnim situacijama u kojima smo izgubili drage osobe, gdje je možda gubitak ostavio veliku prazninu u našem srcu, često nismo niti u stanju, da se nosimo s time. Može li nam vjera koja od Krista dolazi, i činjenica da moramo sve izgubiti da bismo na koncu sve dobili, biti oslonac u tim trenutcima i u našem životu? Ne samo da može, nego i mora. U poslanici Filipljanima čitamo: „Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi…“ (Fil 2,6-9). Ovo razmišljanje završavamo kako smo i započeli: ako želiš spasiti izgubit ćeš, ako izgubiš, ali s Kristom, spasit ćeš. Bit ćeš pobjednik!

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja