Možemo li reći da nam je Božić prošao? Razmatranje fra Josipa Repeše

ČITANJA:

1Iv 3,22 – 4,6

Ps 2

Mt 4,12-17.23-25

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska — narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!« I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja — opsjednute, mjesečare, uzete — i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.”

Možemo li reći da nam je Božić prošao? Neki su već uklonili svoje jaslice i nakit spremili za sljedeću godinu. Kažu, običaj je poslije Bogojavljenja pomalo ulaziti u dnevnu rutinu novih događaja ili iščekivanja. Što dakle raditi nakon što smo završili praznikovanje, osim što razmišljamo kako isplatiti kredite i dugovanja od božićne kupovine? Koju novu stranicu okrenuti?

Nakon ovoga tjedna počinje novo razdoblje crkvene godine, nazvano ‘vrijeme kroz godinu’, sastavljeno od 34 nedjelje koje ispunjavaju međuprostor između božićnog i vazmenog otajstva. Tijekom ovoga tjedna pripremamo se na nešto što je temeljno u životu Isusovog učenika, ali i izvor ozbiljnih napetosti. Od nas se očekuje da u ovo ‘obično vrijeme – između’ živimo normalnim životom u kojem ćemo ipak rasti i napredovati u spoznaji vjere i istine, usprkos svim izazovima. Od nas se traži da ljudskim očima postignemo nešto što je možda izvan čovjekove svakodnevice i očekivanja. I tko u tome uspije, s pravom se može smatrati Kristovim učenikom.

U današnjem evađeoskom odlomku susrećemo se sa situacijom nakon što je Ivan Krstitelj zatvoren. Mnogi koji su čuli njegov navještaj, kako on nestaje, a dolazi jači od njega, nisu ga razumjeli. Sad kad je Ivan uhvaćen, slijedilo je očekivano razočarenje i beznadnost jer nema očekivanog vođe. Čak se i Isus, suočen s Ivanovom sudbinom, povlači u Kafarnaum. Nastaje vrijeme ‘između’, vrijeme koje je prepuno napetosti jer se očekuje reakcija, a ljudi pak ne znaju što im je činiti. Vrijeme priprave koje je bitno da čovjek sazrije i raste u svojoj vjeri i sukladno tome djeluje u svojoj okolini.

U vrijeme velikih svečanosti i blagdana mnogima je lakše prikazivati svoju pripadnost pohađanjem crkve, sudjelujući u određenim aktivnostima. Lijepo je u našim sredinama vidjeti procesije, hodočašća, skupove s velikim mnoštvima, i kako ponosno hodimo pokazujući tko smo. No, što kad nastupi zatišje, kad nema neke vanjske oznake, na koji način onda prikazivati svoju pripadnost? Kako tada svjedočiti svoju pripadnost i vjernost svemogućem Bogu? Možemo li se u ovo predstojeće ‘vrijeme između’ prepoznati kao Božje oruđe koje donosi svjetlo onima koji su u mraku?

Isus propovijeda ono što je Ivan nekoć govorio: ‘Obratite se, približilo se Kraljevstvo Božje!’ i pri tome pomagao svima potrebnima. U tome se očituje njegovo božanstvo i očekivanje od nas da težimo tim nadljudskim idealima u svome životu. Oponašajući Isusa u svojoj svakodnevici, pomažući potrebnima i svjedočeći svoju postojanost i vjernost, nastavljamo taj niz Providnosti započet nekoć davno. Vjerujući u čudo Božje pomoći, uz našu raspoloživot i suradnju, zapravo živimo u uvjerenju da će se ljudski nedostatak ukloniti i da će tuga uminuti.

Umjesto da očekujemo znakove s neba i isključivo djelovanje Božje milosti, zadatak kršćanina je prepoznati i sudjelovati u provedbi Božje milosti. A predstojeće vrijeme kroz godinu je novi izazov u kojem bismo mogli vidjeti koliko smo dobroga naučili u božićno vrijeme. Sad je vrijeme da se to dobro podijeli s bližnjima, posebno potrebnima.

Ako želimo otvoriti novu stranicu u knjizi života nakon ovog božićnog vremena, vjerujem da Gospodin od nas očekuje suradnju u njegovu radu u meni i mojim bližnjima. Mir tebi!