Ljubav - temeljna odrednica Isusova djelovanja

ČITANJA:

Dj 13,13-25;

Ps 89,2-3.21-22.25.27;

Iv 13,16-20

Tekst evanđelja:

Pošto Isus opra noge učenicima, reče im: »Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!« »Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali — neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže. Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam. Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.«

Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite. Ovaj vapaj nadstojnika sinagoge, iz današnjeg prvog čitanja iz Djela apostolskih, upućen apostolu Pavlu govori o potrebi čovjeka za nutarnjim mirom i skladom. Ljudi traže utjehu. Pavao prihvaća poziv i pruža im razlog nade i jedinu utjehu, a to je uskrsli Gospodin. Da bi provukao poruku uskrsnuća najprije im izlaže, ukratko, povijest spasenja. Ta povijest spasenja očitovala se najdublje u Isusovom djelovanju. Ljubav je temeljna odrednica njegova djelovanja koje nam pruža i današnji evanđeoski ulomak iz Ivanova evanđelja. Ono govori o znakovima spasonosne smrti. Isus učenicima zbori ne riječima, nego djelovanjem koje snažnije od mnoštva riječi: on njima pere noge. Učitelj i Gospodin njima pere noge: to im je neshvatljivo, jer je to bila služba robova ili domaćice gostima prati noge. Ovo znakovito djelovanje ukazuje na zajedništvo Isusa i učenika. Ovdje je pranje shvaćeno kao znak Isusovog samopredanja u njegovoj smrti i želi se istaknuti značenje njegove smrti. Ovom gestom Isus sažima cijeli svoj život, a to je život za druge. Smrt koja mu je prethodila bit će krajnja dosljednost njegova života. Pranje nogu je krajnji čin njegove ljubavi prema učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. I danas kroz ovo znakovito djelovanje Isus želi da i mi imamo udjela u njegovom životu, da budemo cjelovito obdareni milošću spasenja. S toga Isusova blizina jest najveća utjeha za nas.

Nalazimo se u mjesecu svibnju gdje osobito njegujemo pobožnost prema BDM i častimo našu nebesku Majku. Molimo litanije Lauretanske, među njima je i zaziv Utjeho žalosnih, moli za nas. Uvijek nas veseli kad ostvarimo svoje željene ciljeve, međutim, život je satkan i od žalosnih trenutaka i oni su realnost našega života. Žalost može biti uzrokovana na vanjskom i unutarnjem području. Prirodno je da čovjek želi ukloniti žalost i ljudi to čine na različite načine. Kao kršćani žalosti pristupamo i ljudski i evanđeoski. Svoju konačnu utjehu nalazimo jedino u živoj riječi Božjoj, onoj koja se u vremenu utjelovila i koja je za nas uskrsnula. Za nas je Duh Sveti tješitelj, a u tješenju uvelike nam pomaže i zagovor naše nebeske Majke. Ona nam pokazuje da ima srce za svakoga i njezin zagovor kadar umiriti i najnemirnije srce. Marija koja je pila iz dubine gorkog kaleža muke, koja je u duhu trpjela sa svojim Sinom koji je za nas podnio muku križa, njena hrabrost u trpljenju primjer je svima koji trpe i traže utjehu. Ne moguće je to shvatiti bez dimenzije vjere. Tamo gdje nema vjere ne može se razumjeti što je trpljenje u cjelini. Mnogo je umnih na svijetu, ali kad trebaju pružiti kap utjehu, ostaju bez riječi. Ako što i izgovore, to je samo znanost, zvuk koji je prazan i ne prodire u srce. Neki se po naravi, kad su u žalosti, utječu svakome i biva im sve teže, a utješiti može onaj koji je najviše pretrpio, a to je naš Gospodin i njegova pod križem žalosna Majka. Tko se u žalosti utječe zagovoru naše Gospe uočit će da utjeha znači prisutnost podarene blizine koja umanjuje bol ali, također, i prihvaćanje neizbježnoga nekoga životnoga stanja, kao što je npr. umiranje. Marija nas uči kako ući u otajstvo trpljenja i po tome trpljenju tješiti druge koji su žalosti. Trpljenje će nas u valovima pratiti cijeli život, s toga utječimo se velikoj Tješiteljici žalosnih.