Korizma poziva na djela milosrđa!

ČITANJA:

Lev 19,1-2.11-18;

Ps 19,8-10.15;

Mt 25,31-46

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’

Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’. Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

Ljudi uobičajeno znaju reći kako nema pravde do Božje pravde. Naša ljudska projekcija tako doživljava Boga koji će ‘doći suditi žive i mrtve’, kako to ispovijedamo u vjerovanju o Isusu koji ima doći ponovno na kraju vremena. Da to nipošto nije apstraktno uvjerenje potvrđuje sam Isus objavljujući istinu o Posljednjem sudu. Istina o životu svakoga od nas izići će tada na vidjelo. Ne pred ljudima pred kojima lako možemo skriti istinu, već pred Onim u kome nema tajne.

Isusu, svom Ljubljenom Sinu, Otac nebeski daje vlast sabrati sve narode pred svojim licem i razlučiti dobre od zlih. Njemu pripada ta presudna riječ što je dobro a što zlo, tko su dobri a tko zli ljudi. Ponajprije kako bi ispravio naše doživljaje jednih o drugima koji često prosuđujemo tko je dobar a tko zao. Jedino Isus ima besprijekorni uvid u ono što čovjek nosi u sebi i što on doista jest. Dobrota i zloća koju Isus prosuđuje ima sasvim konkretno lice: u spremnosti gladnom dati jesti, žednog napojiti, stranca primiti, gologa zaogrnuti, bolesnoga i u tamnici pohoditi. Crkva je upravo na tragu ove Isusove objave predložila i ‘Tjelesna djela milosrđa’ kao uvijek aktualni poziv na iskazivanje tako potrebnoga milosrđa.

Uviđamo kako Isus ovim riječima daje konkretnost i drugoj zapovijedi ljubavi u kojoj je također sadržan sav zakon i proroci; ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ova Isusova riječ daje smisao svim našim korizmenim odlukama u koje smo se upustili ovih dana. Imajući na umu njegovu riječ da mu je ‘milosrđe milo, a ne žrtva’, čini našu korizmu posve drugačijom od one na koju često lako pristajemo govoreći odreći ću se ovoga ili onoga užitka. Više od toga korizma poziva na djela milosrđa jer po njima ćemo biti suđeni.

Isusovo zauzimanje za maloga i marginaliziranog čovjeka uzor je i nadahnuće i nama kršćanima. Još više, Isus se sam poistovjećuje s takvima, koji su nam sasvim jasan ispit savjesti. Ja sam bio gladan, žedan, gol i bolestan, stranac i u tamnici i jesi li me prepoznao? Zadivljuje ovo Isusovo poistovjećivanje s čovjekom u potrebi. Jednako se objavio i Savlu koji u naletu progona Isusovih učenika čuje: Savle, zašto me progoniš? Nije on progonio Njega, ali Isus se poistovjetio s onima koji su bili pod prijetnjom Savlove odmazde. Jednako i na kraju vremena, isti uskrsli Isus vrednuje čovjekov život pod svijetlom pristupa potrebitoga u kojemu je on sam uzeo obličje čovjeka.

Pitam se što ću reći, kad se budemo gledali oči u oči, pjeva duhovna pjesma. Doista, što ćemo reći kad se ostvari jasnoća susreta čovjeka i Boga. Isus kao da pretpostavlja da će neminovno doći do čuđenja. Kada te to vidjesmo u potrebi i poslužismo te ili pak ne učinismo to? Ovo čuđenje kao da je još jedna potreba čovjeka da se opravda pred licem Božjim. Nešto u smislu; da sam znao da si to Ti, sigurno bi drugačije. Prilike za to imamo sada i ovdje. Isus ima konkretno lice. Ni najmanje nije apstraktan. Dapače, ne kucaju li nam na vrata gladni koje često etiketiramo kao profesionalne prosjake te ih bez grižnje savjesti otpustimo s vrata? Ili pak, koliko li je bolesnih u staračkim domovima koje smo zbrinuli, osigurali najbolju njegu i redovito plaćamo korištenje doma, ali nemamo vremena sjesti uz njih i s njima razgovarati. U svakom članu obitelji koje smo tako ‘zbrinuli’ ali ih ne posjećujemo vidljivo je Isusovo lice. Držim da je Isus ondje danas konkretniji no ikada.

Hoće li nam Isus to sve staviti pred oči? Zasigurno, jer zaključuje Isus opis Posljednjeg suda jasnim riječima: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Ili pak: Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. To je ta Božja pravda za koju uobičajeno znamo reći kako će ona jedina biti ispravna.

Postoji u nama vjernicima jedna duboka čežnja: o, kada bih barem mogao susresti Boga! Tko to ne bi želio? Boga vidi tko mu stvore gleda, reći će pjesnik. A Isus jasno dati do znanja da se on itekako dade vidjeti, da nije skriven, da ima jasno i prepoznatljivo obličje – u gladnom, žednom, strancu, bolesnom i zatočenom.

Priznajmo si da je lakše ove korizme postiti nego se upustiti u otkrivanje Isusova lica u onome tko je gladan ili bolestan. Nećemo biti pitani koliko smo postili, već koliko pomogli; koliko se odrekli, već koliko darovali; koliko molili već koga u molitvi prepoznali kao bližnjega u potrebi. Ključ duhovnoga života i hodogram u nebo sadržan je u ovome; moj bližnji važan je suputnik na mome putu u Kraljevstvo Božje.

Ponovimo si stoga uvijek aktualna tjelesna djela milosrđa kao putokaz u život vječni:

Gladna nahraniti.

Žedna napojiti.

Siromaha odjenuti.

Putnika primiti.

Bolesnika i utamničenika pohoditi.

Roba otkupiti.

Mrtve pokopati.