Koliko toga Bog čini za naš mali korak pokajanja?!

ČITANJA:

Mih 7,14-15.18-20;

Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32

Iz Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«

»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«

»Došavši k sebi reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«

»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele. Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Nema toga ljudskoga problema za koji ne postoji rješenje u Svetom Pismu. Prispodoba o rasipnom sinu, ili, još bolje, o milosrdnom ocu upravo jest dobar primjer. Bog u ovoj prispodobi obrađuje pitanje s kojim se susreću mnogi roditelji. Treba li otac udovoljiti svome mlađem sinu ili ga je trebao zadržati na svome imanju? Ta znao je kako će to sve završiti. Koliko se puta roditelji nađu pred sličnim zahtjevima svoje djece. Kako ga odgojiti, što mu preporučiti i do kuda dopuštati i popuštati? Na koje ga fakultete usmjeravati? Dozvoliti kćeri da se druži s ovim dečkom ili mu zabraniti viđanje baš s tom curom? I sam sam to doživio od bliže rodbine. Dijete koje je cijelo vrijeme odgajano u vjerničkom duhu, roditelji su mu osigurali školovanje, pomogli da si kupi automobil, pod utjecajem djevojke u koju se netom zaljubio počeo se izrugivati s vjerom. A donedavno je ministrirao.

Biblijski milosrdni otac je udovoljio želji svojeg mlađeg sina. U početku je sve bilo dobro, no novac je brzo potrošio, a noviteti za koje je mislio da su prava stvar vrlo su se brzo pokazali ispraznim. Je li trebao tako nisko pasti, da sa svinjama traži hranu? A čovjek prečesto i prenisko pada. To je posljedica izlaska iz Očeve kuće. Neki ni tada ne žele priznati i prihvatiti da su pogriješili, odnosno biti ponizni, ili zatražiti pomoć. S druge strane, kakav je to ponos, ako se hraniš sa svinjama? Dobro se prisjetiti da Židovi, kojima je Isus pričao ovu prispodobu, svinje smatraju nečistim životinjama. A Isus ne bira pojmove slučajno, već tendenciozno, s važnom porukom.

Stvari kreću na bolje kad taj rasipni sin konačno shvati da će mu biti bolje ako se vrati u kuću svoga oca, bit će mu dovoljno da ga primiti kao jednog od najamnika. Tada je došao k sebi. Vratio se svom izvornom ja. Onome što on zapravo jest. Očev sin. Sin dobrog oca. S druge strane, nije zaboravio ili mu nije izblijedila slika milosrdnog oca, koja mu je u trenutku odlaska iz kuće bila dosadna, nepotrebna, suvišna, možda čak i operećavajuća. Duboko u sebi se nada i zato donosi odluku da se vrati. No, prije toga spoznaje da je pogriješio i kaje se. Biva ponizan. Dolazi k sebi. Biti kod sebe znači biti ponizan pred Bogom, jer Bog nas je stvorio. Konačno, kreće u akciju ide prema svom ocu. A otac ga opazi dok je još bio daleko. Možemo zaključiti da mu se nadao. Možda se svakog dana penjao na najviši vrh svoga imanja, s kojega najdalje vidi, nadajući se da će opaziti povratak voljenog sina. Upravo to opažanje dok je još bio daleko govori i o snažnoj povezanosti oca sa sinom, unatoč tome što je sin očevoj povezanosti htio izmaći.

Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin govori svoje kajanje. To nije nevažna stvar, baš suprotno. Često Boga prezentiramo kao milosrdnog, koji neizmjerno ljubi. On jest takav, On jest Ljubav, ali nemojmo zaboraviti da je naš Bog, nebeski Otac, i pravedni Bog. Pravednost se očituje i u tome što izgubljenom ili odbjeglom sinu daje mogućnost izraziti njegovo kajanje. Tek nakon sinovljevog kajanja Otac se rasipa, razbacuje u ljubavi. ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

Koliko toga Bog čini za naš mali korak pokajanja?! Usudim se reći da je Bog nemoćan pred našom ohološću ili umišljenošću, On ne želi na silu. Bog poštuje našu slobodnu volju. A kad priznamo da smo bez njega nemoćni, odnosno kad se pokajemo, on se doslovno razbacuje činima ljubavi. Stariji sin je ljubomoran. Slika je ljubomornih kršćana. Koliko sam puta čuo kako netko više neće ići na misu jer su klupe popunili oni koji su prije proganjali vjernike. A ja im nadodam: “o, da barem jesu”, te ih pitam: “A kada ste to zadnji put provjerili koji su to ljudi u crkvi?” Obično tada zašute. Nadalje, treba razumjeti da naša mjerila nisu i Božja mjerila. Ipak, nekako mi se kao najjači argument čini činjenica da stariji brat ne treba biti ljubomoran na mlađeg iz jednostavnog razloga. Iako do sada nije ima priliku organizirati slavlje s prijateljima, niti ih počastiti jaretom, on je bio pošteđen živjeti kao svinja. Bio je pošteđen gladi, hladnoće, života bez ljubavi. Na žalost, neki cijene dostojanstvo, sitost i ljubav tek onda kad je izgube.

A dok smo s Ocem, obilujemo u ljubavi!