Jesmo li svjesni koliko blaga imamo kada Boga nazivamo Ocem?

ČITANJA:

Jon 4,1-11;

Ps 86,3-6.9-10;

Lk 11,1-4

Tekst evanđelja:

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:

»Kad molite, govorite:

Oče!

Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

Iako je Isus Sin Božji, sam Bog, vidimo u Lukinu evanđelju kako se to njegovo sinovstvo tako često ostvaruje upravo u molitvi za koju on, iako je zaokupljen mnogim drugim stvarima, uvijek pronalazi vremena kako bi molio. Učenici ga traže da i njih nauči kako moliti. Isus ne zadržava za sebe svoju molitvu, on dopušta da učenici sudjeluju u njegovoj molitvi, da i sami uđu u dijalog te Trojstvene ljubavi te tako omogućuje da sve naše nevolje koje u molitvi donosimo uđu u Božje srce. Papa Franjo tvrdi da kršćanski molimo tek kad svojega Boga oslovimo riječju „Oče“. Kada zazovemo bliskog, konkretnog Boga koji nam se u preobilju svoje ljubavi objavio kao Bog koji brine za svoj narod, kao Bog kojemu je stalo do svakoga čovjeka, koji prati ljudsku povijest, sa čovjekom započinje ljubavni dijalog koji se ostvaruje u savezu kojem je čovjek često nevjeran.

Vrhunac te Očeve ljubavi otkriva se u Isusu Kristu koji postaje dio nas, postaje čovjek kako bi potpuno proživio ljudski život, sve radosti i žalosti iskusio kao jedan od nas te nam omogućio da i sami imamo pripadnost u Njegovu životu. Koliko često nam riječi Isusove molitve pređu preko usana a da uopće nismo svjesni koliko blago imamo da svojega Boga možemo nazivati „Oče“, da u njemu možemo prepoznavati izvor svakog dobra u ovome svijetu. Isus nam je pokazao lice našeg nebeskog Oca. Naši „očevi“ mogu nas razočarati no Bog krije u sebi očinstvo koje nadilazi svako zemaljsko očinstvo. Isus nam svojom molitvom ne želi dati neku čudesnu magičnu formulu koja će, izgovorena ostvariti sve naše sebične želje. On nam daje stil života, daje nam odnos prema Bogu koji je intiman, prijateljski, sinovski, neizmjerno otvoren. Odnos u kojemu znam da imam veliko dostojanstvo, da sam ljubljen, da me moj otac prihvaća, da me oduvijek želio te da mi prašta jer me neizmjerno voli.

Ova molitva koju nas Isus uči nisu lijepe riječi nego njome želim prožeti sav svoj život. Moleći Očenaš daje nam se odvažnost i hrabrost da imamo velikog Zaštitnika koji bdje nad nama, koji nas prati i čuva. Možemo hrabro koračati ovim svijetom znajući da niti jedno zlo nas neće moći nadvladati nijedna napast nas neće potpuno razoružat. Dok imamo snage reći: „Oče naš“ ne trebamo se bojati odvažno ići kroz život i suočavati se sa svim izazovima koji nas snađu jer ne samo da imamo Oca nego imamo toliku braću i sestre koji imaju istoga Oca. Molitva će nam otvoriti toliku snagu da ćemo se i sami iznenaditi nad sobom. Isus je svoje učenike na pitanje o molitvi poučio samom molitvom. Dok razmišljamo kakva je naša molitva, kako da molimo, koja je najefikasnija i koja će u meni probuditi najsnažnije osjećaje radije umjesto toga radije jednostavno usudimo se govoriti – Oče naš.

Vlč. Luka Ćosić, župni vikar župe Bezgrješnog začeća BDM u Valpovu