Isus – dar nebeskog Oca ljudima

ČITANJA:

Dj 8,26-40;

Ps 66,8-9.16-17.20;

Iv 6,44-51

Iz Evanđelja po Ivanu:

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života.

Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.«

Uskrsni nam dani očituju veličinu Božje ljubavi: Isus je umro i uskrsnuo za nas. On je dar što nam ga je podario nebeski Otac. Budemo li se pokoravali Božjoj riječi, i to ne samo riječju i jezikom već djelom i istinom, postići ćemo dar života vječnog. Ta Riječ Božja sam je Isus.

Njegova se riječ širi. Pronose je svijetom njegovi osvjedočeni učenici, snagom Duha Svetog. Tako bogoslužje ovog dana govori o neobičnom krštenju. Jedan od sedmorice Stjepanovih drugova, imenom Filip, krstio je bogobojaznog čovjeka iz Etiopije. Bio je to čestit čovjek, vraćao se s hodočašća u Jeruzalem. Bio je dvorjanin, visoki činovnik kandake, etiopske kraljice. Dok je on na kolima čitao proroka Izaiju, Filip mu je prišao i održao pouku u vjeri, tek ono bitno, da razumije što čita. Sve se dogodilo dosta brzo: Filipovo ga je tumačenje taknulo u srce, i kad je došao do neke vode, zaželio se krstiti. I Filip ga je krstio! Ima ovdje nešto što se obično previđa. I prevoditelji to čak zanemaruju. Eunuh je uškopljenik, čovjek osakaćen. Kao takav on nije mogao postati židov. Takvi su nekoć bili isključeni iz Božje zajednice (Pnz 23,2-9). Ali prorok Izaija gleda u budućnost. Doći će vrijeme, kad će i takvi pripadati Božjoj zajednici (Iz 56,3-5 i dalje): Dan moj bit će dan za sve narode. I taj dan je došao kad se Anđeo Gospodnji obratio Filipu i potaknuo ga da se pridruži Etiopljaninu (Dj 8,26). Raduje nas što je danas Crkva otvorena svima, i sakatima. Crkva iz židovstva prelazi poganima u Afriku, i dalje. Zadivljuje nas i to što dvorjanin nije trebao pružiti nikakvo jamstvo da će ispovijedati vjeru i živjeti po njoj. Prvi kršćani su naime vjerovali da će Duh Sveti učiniti nešto veliko iz onih skromnih početaka. Takvog nam, rekao bih bezgraničnog povjerenja, nedostaje u Crkvi naših dana! Netom kršteni čovjek, pun radosti, odlazi u svoju daleku zemlju. Taj čovjek je dopustio da ga Bog vodi svojim putovima, prihvatio je navještaj Božje riječi, i uslijedilo je krštenje vodom i u Duhu. Susreo je Isusa u Svetom pismu, sjedinio se s njime u vjeri i životu. Bog ni danas ne očekuje previše. Bio je dovoljan susret dva čovjeka spremnih da pitaju i slušaju, i na kraju prošire svoje vidike. I danas bi svatko od nas mogao biti glasnikom evanđelja.

No, s našom vjerom ipak ne biva kao na našim automatima. Bog je taj koji nas potiče na vjeru, Isus to jednostavno kaže: nitko ne dolazi k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. Dakle, Bog nam pokazuje put i vodi nas. U Isusovoj smo školi kad ga slušamo i od njega učimo. Put njemu se može pronaći. Ipak nam ostaje nerješivom tajnom: od nas se traži vjera, a znademo kako je vjera istovremeno dar Božji! Svojom snagom ne možemo vjerovati u Isusa, već nas Bog privlači u svoju blizinu i zajedništvo. Bog nas pokreče, mi se dajemo pokrenuti. Pripravni smo vjerovati i ono što ne shvaćamo, sve ono što od Isusa dolazi. Baš kao oni koji su gladni kruha. Ponašati se treba ne kao oni odrasli jednoć u Kafarnaumu, kao tvrdi, teško pokretljivi poput njihovih očeva u pustinji, već biti baš kao djeca što otvaraju svoja usta da ih se nahrani, obdari.

Zato nam kao pomoć na tom putu Bog daje Isusa kao kruh. Božja riječ kod proroka i znakovi što ih je Isus činio, ovjerovljuju ga kao od Boga poslanog. Tko to prihvati, dakle tko Bogu vjeruje, ima vječni život. Kruh je samo tada za nas kruhom života, ako vjerujemo. Stoga nam Isus ponavlja: Ja sam kruh života. Ovaj smo tjedan promatrali kako nas Isus svojom riječi i životom jača, kao što nas krijepi kruh na našem životnom putu. Tom kruhu Gospodin Isus daje novo značenje: Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta. Taj kruh nam se daje u euharistiji: tijelo Kristovo koje nas hrani, uzdržava i jača. Taj komadić pšeničnog kruha sam je Krist. Smijemo ga blagovati. Mana je jednoć bila samo slika, znak, jer su u pustinji ljudi usprkos toj mani pomrli. Kad danas mi blagujemo euharistijski kruh, manu Novog zavjeta, živjet ćemo vječno. Ne samo što blagujemo taj kruh života, mi se preobražavamo u tijelo Kristovo, pretvaramo se u Krista. Uskrsnuli Krist više ne umire, on živi vječno. Ako s njime živimo, umrijeti nećemo. U njemu imamo vječni život. Tko s vjerom prima euharistiju, Krista, kruh živi koji je sišao s neba, njegovo tijelo koje se prinijelo kao žrtva za život svijeta, taj i takav prima život koji će nas očuvati od smrti. I blisko nas povezuje s Isusom koji je Božji Sin, poslan od Oca.