"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti"

ČITANJA:

vl: 1Iv 1,5–2,2;

Ps 103,1-4.8-9.13-14.17-18a;

Mt 11,25-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Na što se svodi naš zemaljski život? Djetinjstvo i mladost koja nam je tako slatka brzo prođe i odjednom se nađemo u vrevi života, pritisnuti brigama, podložni ritmu svijeta, služeći satnici, rokovima i normama, a sve kao da činimo za nekog drugog, kao da ništa što činimo ne daje nama ono pravo zadovoljstvo zbog kojeg bi mogli reći kako je lijepo živjeti. U takvim brzoprolaznim danima ne nalazimo odmora, mira i sreće. Oni najbliži u koje se još najviše i pouzdajemo da će nas usrećiti na kraju nas neminovno razočaraju i odjednom kao da se osjećamo samima na ovome svijetu. S obzirom da nismo navikli da budemo sami, osjećamo se uplašenima, napuštenima i neshvaćenima. Nalazimo se izmoreni i opterećeni.

Upravo na nas takve misli Isus kada nam upućuje riječi koje smo čuli u današnjem evanđelju. Isus nas zove k sebi kada nam je najteže, kada smo najslabiji. Kada osjećamo da bismo plakali cijeli dan, kada ne želimo izaći iz kuće jer nas tamo vani samo očekuju sukobi i razočarenja, kada nemamo odgovor na sve ono što nam se događa, a unosi nemir u naše živote. U takvim trenucima Isus nas upućuje na sebe i na poniznost.

Kada nas pritisnu takve tegobe zamislimo da je sve to što nas tišti jedna velika i teška vreća kukuruza koju nosimo preko dvorišta, pa uz ljestve na tavan. Na pola dvorišta smo shvatili da nam je preteško i da je nećemo moći iznijeti do ljestava, a kamoli dignuti na tavan. I umjesto da stanemo, spustimo vreću, sjednemo i odmorimo, mi stanemo, držimo je na leđima i razmišljamo kako će, ako je spustimo, biti teško ponovno biti na leđa, kako su ljestve prestrme, kako smo se uopće dali nagovoriti da to nosimo i još mnoštvo besmislenih pitanja. A vreća na leđima je sve teža i teža, i mi smo sve umorniji i umorniji. A da smo je spustili, sjeli na nju i odmorili, vidjeli bismo psa kako nam maše repom, mačku koja nam se mota oko nogu, sunce kako zalazi i uljepšava obzor, susjeda koji nam se nudi da nam pomogne.

Kad smo pod teretom ne možemo ništa drugi raditi osim nositi teret i razmišljati o tom teretu. Isusovo prisustvo u našem životu je duhovna stvarnost koja nas oslobađa od tereta, daje nam prostora za odmor. Teret neće nikud pobjeći, on nas čeka da ga nosimo dalje, ali snaga koja nam je potrebna da bi nosili nije uvijek jednaka. Trošimo se jer smo ljudi. Isus nam daje da obnovimo svoju snagu na njegovu primjeru poniznosti, na prihvaćanju neminovnosti života koji teško možemo promijeniti, ali možemo promijeniti način na koji ga živimo i tu se krije sva razlika svijeta.

Pođimo k Isusu i naći ćemo mir za svoje duše.