Čvrsta i postojana vjera može nas naučiti nositi vlastiti križ

ČITANJA:

Post 19,15-29;

Ps 26,2-3.9-12;

Mt 8,23-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

Kako je biti na uznemirenom i uzburkanom moru, najbolje nam mogu posvjedočiti iskusni pomorci u našoj okolini. Kada sa njima imate priliku razgovarati, onda osjetite iskustvo uznemirenog mora i snagu prirode, ali i dubinu ljudske nemoći pred prirodom. U trenutku straha i bespomoćnosti, u stanju smo svašta obećati, izgovoriti i zavapiti dozivajući Boga, anđele i svece, a sve kako bi spasili vlastiti život kojeg ne cijenimo dok nam nešto u njem ne pođe po zlu. Stoga pomorcima prilikom isplovljavanja ne govorimo „Sretan put“, već „Mirno more“! Sami apostoli imali su to iskustvo biti u lađi na podivljalom moru u prisustvu Isusa. Čuo se je i njihov vapaj: “Gospodine, spasi, pogibosmo“!

Nemirno more i valove možemo poistovjetiti i sa nemirima i brigama u našem svakodnevnom životu. Često puta ti valovi sa kojima se opteretimo, zaklanjaju nam pogled na rješenje i pronalazak izgubljenog mira. Isus na vapaj učenika odgovara kako su plašljivi i malo vjerni. Zar nisu svi ljudi takvi kada se nađu u problemu iz kojeg ne znaju izaći? Sve naše valove može pobijediti čvrsta i postojana vjera te nas naučiti nositi vlastiti križ uz Božju pomoć i njegov ukazani smjer. Srećom, ima istinitih primjera, ali i legendi i priča koje nam potvrđuju da među nama ima i hrabrih koji nam trebaju služiti na primjer i biti inspiracija kada u životu naiđemo na valove i oluje. Jedan takav primjer potvrđuje nam priča vezana uz prekrasnu kršćansku himnu, u našem jeziku i liturgiji poznatu pod nazivom Milost. Tekst pjesme govori o iskupljenju i kajanju autora teksta Johna Newtona zbog svoje robovlasničke prošlosti, a melodiju pjesme, navodno je čuo od svojih robova u 18. stoljeću. Poznato nam je kako je tekst pjesme preveden na brojne svjetske jezike. Iako je mnogi kršćani pjevaju i vole čuti, tek rijetki znaju kako je Newton bio kapetan broda koji je prevozio robove.

Newton, koji nije bio pretjerano religiozan, postao je kršćanin nakon velike oluje koja je brod zadesila na putu prema Engleskoj. Sve se činilo izgubljeno – brod i posada bili su osuđeni na propast. “Gospode, imaj milosti“! – zavapio je Newton kako je pisalo u njegovo dnevniku, a oluja se najednom smirila. Uvjeren kako mu je Bog kroz oluju htio pokazati put iskupljenja, Newton je nakon nekog vremena prestao biti pomorac i robovlasnik te postao uspješan svećenik. Zbog toga je u pjesmi i napisao :

„Milost koja sve vodi nas, daje snagu i mir, oživjela je život moj – bijah slijep, a sada vidim“. Prekrasnu priču zaokružiti ćemo kratkom molitvom za naše hrabre pomorce diljem svijeta: Bože, Oče naš, molimo te po zagovoru sv. Nikole da trajno čuvaš i štitiš pomorce i putnike. Pomozi im u oluji i svakoj opasnosti i daj da se živi, zdravi i sretni vrate u svoje domove. Svim tvojima vjernima daruj zahvalno srce. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen!