Bog uvijek pomaže!

ČITANJA:

Dn 9,4b-10;

Ps 79,8-9.11.13;

Lk 6,36-38

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

Obzirom da se nalazimo u uočnici svetkovine svetog Josipa, a liturgija nam za Josipovu svetkovinu daje na izbor dva odlomka evanđelja, jedan ću odlomak evanđelja tumačiti danas, a drugi sutra na Josipovo.

Svima nam je poznato hodočašće Svete obitelji u Jeruzalem, dok je Isusu bilo 12 godina. Volio bih upozoriti na nekoliko važnih poruka iz spomenutog događaja. Sveta obitelj je hodočastila. Slika je to našeg života koji jest hodočašće do konačnog odredišta u vječnosti, ali i preporuka i potreba naših ovozemaljskih hodočašća u kojima s jedne strane Bogu pokazujemo našu odanost, a s druge strane na hodočašću od Boga molimo snagu za naš život. Hodočašća uvijek iziskuju napor i žrtvu. Svaka je žrtva Bogu draga.

Kad su se hodočasnici vraćali doma, nakon dana hoda Josip i Marija primijete da im nema sina Isusa. Zanimljivo, mislili su da je negdje s rodbinom. Nije li to slika tako čestog gubljenja naše djece. I današnji roditelji prekasno primjećuju promjene na svojoj djeci. Tako su često prevareni krivim dojmom. Misle da su negdje na sigurnom, a zapravo im se dijete izgubilo.

Današnja djeca, ili članovi obitelji tako se često izgube u različitim ovisnostima, ne samo u drogama ili različitim opijatima, već i igrama na sreću, zamamnim virtualnim ponudama, ovisnostima o okultnim proricanjima budućnosti i tako dalje. No, tu vidim i jedno ohrabrenje. Ako se svetim roditeljima dogodilo da su izgubili dijete, kako se to onda neće nama grešnim ljudima dogoditi.

Što su poduzeli Josip i Marija? Odmah su počeli tražiti. Kaže evanđelje da su ga tražili tri dana. Vjerojatno su ta tri dana zavirili u svaki kutak prijeđenog puta, zaustavili se i raspitivali kod svake postaje na putu, ušli u grad i promišljali gdje bi im se mogao izgubiti sin. I kada ga više nigdje nisu mogli pronaći, nije im ništa preostalo već da zazovu Boga u pomoć. Pošli su u hram. Zanimljivo da su ga tu i pronašli. Ne čine li to i današnji roditelji. Ponajprije pokušavaju na sve moguće načine, a onda kada ljudsko ništa ne pomaže, onda zovemo Boga u pomoć. Kako je to snažna poruka današnjem čovjeku. Kod Boga, u božjem prostoru, uvijek ćemo naći izgubljenoga člana obitelji. Tu ćemo najprije prepoznati sebe, nadalje spoznati potrebe djeteta, i dobiti potrebnu snagu da ono što je potrebno predati članu obitelji uistinu možemo izvršiti.

Kad su ga konačno pronašli, Marija puna nježnosti govori svome sinu – ‘sinko zašto si nam to učinio, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili’. Ovaj Marijin govor pokazuje kako su Josip i Marija zajedno. To zajedništvo je jako važno. Obično naši roditelji, kad im se dijete izgubi ili doživi neku teškoću, počinju jedno drugo optuživati za krivnju i opravdavati sebe. To je uzrok mnogih još dubljih podjela i teškoća. Potpuno krivo. Upravo tada poput Josipa i Marije treba biti zajedno – jedno.

Isus odgovara pomalo čudnim odgovorom. Zašto ste me tražili, niste li znali da mi je biti u kući oca mojega? To je neki novi Isus, i roditelji se moraju na to priviknuti. Isusu je tada 12 godina, a to su godine kada Židov postaje punoljetan. To znači da i roditelji moraju naučiti da to dijete nije njihovo, već samo njima darovano na odgajanje. Mnogi roditelji, upravo u tome griješe. Bog nas je stvorio slobodne. Naša djeca nisu naša svojina, već dar nama. A roditelji tako često ne nalaze način pustiti svoju djecu. Zar je mali broj onih koji i nakon 30. godine života žive s roditeljima. Nije to samo zbog toga što nisu mogli naći svoje životno poslanje ili muža, odnosno ženu. Ima tu i pogrešnog navezivanja roditelja na vlastito dijete. Sjećam se suza svoje majke kad je udavala najmlađu kćerku, moju sestru, a svoje deveto dijete. “Teško mi je, ali znam da moraš svojim putem”, rekla je tada u suzama. Tek kad su Josip i Marija prihvatili da je njihovom sinu biti u kući očevoj, onda su se s njim mogli vratiti svome domu. I bio im je poslušan. Kada stavimo stvari na pravo mjesto sve je dobro. O, kako puno možemo naučiti iz odnosa biblijskih osoba za naš osobni život. Koristimo to.