Bog sve okreće na dobro

ČITANJA:

Jr 18,18-20;

Ps 31,5-6.14-16;

Mt 20,17-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.«

Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa svojim sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. A on će joj: »Što želiš?« Kaže mu: »Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.«

Isus odgovori: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?« Kažu mu: »Možemo!« A on im ireče: »Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.«

Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. Zato ih Isus dozva i reče: »Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.«

»Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Postoje trenuci kad osjećamo da nam se približavaju teški dani. Čovjek tada želi osjetiti ljubav svojih bližnjih. Slično se događa i s Bogom. Nakon javnih propovijedi na kojima ga je slušalo i preko pet tisuća muškaraca, možemo tek zamisliti koliko je onda bilo žena, nakon velikih potraga za Isusom, Isus se želi povući na samotno mjesto i povjeriti se svojim apostolima, te u njima osjetiti podršku, ljubav, toplinu. Isus im povjerava svoju muku kako će ući u Jeruzalem gdje će ga uhvatiti, ispitivati, suditi i konačno, razapeti na križ.

Dok Isus govori o svojoj muci pristupa mu mati Zebedejevih sinova, ne sluša što Isus govori, već ga moli za dobru fotelju svojim sinovima. O, kako se često čovjek nalazi u sličnim situacijama. Koliko puta je čovjek usamljen. Koliko puta brine i sa zebnjom iščekuje sutra, a bližnji ne da ne čuju i ne osjećaju njegovu muku, već su samo zaokupljeni svojim svijetom, svojim ugodama. Koliko se puta u takvoj situaciji nađu supružnici. Koliko ima takvih usamljenih starih osoba u domovima ili kućama. No, i sami znamo biti bešćutni prema svojim bližnjima. Uopće ne čujemo što nam poručuju, već smo samo u svome svijetu i svojim apetitima.

Najlakše to možemo primijetiti u razgovoru. Imam li razumijevanja za ono što mi priča osoba pored mene, ili jedva čekam da završi rečenicu kako bi ja pričao o svojoj temi? Jednako tako često osjećamo kako osoba kojoj nastojim povjeriti svoju muku me uopće ne doživljava. Svaki moj pokušaj da joj se približim i podijelim teret nailazi na neuspjeh. Koliko samo sebičnosti ima u svijetu u kojem živimo.

Zanimljiva je reakcija i ostalih apostola. Ljuti su zbog Zebedejevih aktivnosti, ali ne zato što su mislili samo na sebe i tražili neku privilegij dok se Isus sprema na smrt, već zbog toga što su se pobojali da su ih pretekli i da će preuzeti pozicije koje njima pripadaju. Takvu ocjenu možemo razumjeti iz kasnijeg Isusovog odgovora: tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.

No, i prije toga, dok još odgovora majci i sinovima joj Zebedejevima, Isus se pokazuje kao vrhunski pedagog. Iako je mogao biti tužan, pa i ljut što ga ne razumiju i što misle na svoj položaj, Isus kao da zanemaruje njihove pogrešne namjere, te ih koristi kako bi ih pozvao i pripremio na mučeništvo, odnosno na herojske vrline. To je naš Bog. Iako prečesto zalazimo u grešna stanja, i nije nam na pameti ono što je Božje, već ono što je ljudsko, Bog sve okreće na dobro.

Dakle, svi ovi apostoli potvrdili su svoju ljubav prema Kristu svojim mučeništvom i od one ljudske želje da budu bliže Kristu Kralju najbliži su mu postali prihvativši ga kao kralja s trnovom krunom, i to na tronu od drveta križa. Na taj su način ostvarili i svoju ljudsku želju. Uz Blaženu Djevicu Mariju i svetog Josipa, apostoli su uistinu odmah do Krista u nebeskoj slavi, ali ne po privilegiji, već po ljubavi dokazanoj u žrtvi.

Zbog toga je među nas došao Isus Krist, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan: “obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.

Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.”