"Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ"

ČITANJA:

Dj 15,1-2.22-29;

Ps 67,2-3.5-6.8;

Otk 21,10-14.22-23;

Iv 14,23-29

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«

Nažalost mnogi su koji ne shvaćaju koliko su potrebni Boga i zato je za apostole ovo vrijeme kad su se osjećali napušteni, slabi, u strahu pred Židovima, to vrijeme puno neizvjesnosti, bilo im je potrebno jer su tu vidjeli što znači biti s Kristom, a što, barem prividno, bez njega. Dok ne izgubimo neku dragu osobu često je ne znamo dovoljno cijeniti i tada smo žalosni zbog propusta koje smo činili prema toj osobi.

Crkva bez Krista ne postoji, bez Duha Svetoga Branitelja ne bi preživjela sve oluje koje su je pokušavale skršiti iznutra i izvana. Svetost i snaga Crkve nije u tome što nju čine savršeni vjernici nego u Bogu koji je svojim milosrđem čisti i brani svojim Duhom. Crkva tako postaje na mističan način zaručnica Kristova i bit će mu dovedena bez ljage i nabora. Bog se pokazuje veći u milosrđu nego u stvaranju jer nas slabe i grešne ljude čini svetima, naše slabosti pretvara u kreposti.

Nije Isus odabirao za svoje apostole najizvrsnije, nego one koji su iščekivali Mesiju, spasenje, kojima je On stvarno bio potreban. Maleni i ponizni traže Boga, a onima koji imaju utjehu u ovome svijetu Bog ne treba oni su svoga Boga već našli. Zato draga braćo ne bojmo se vremena u našem životu kada dođu krize, neizvjesnosti, velike poteškoće, vjerujmo da su to blagoslovljena vremena jer ćemo tu više tražiti i naći Boga. To su vremena koja nas vraćaju na stazu koja vodi u život – blagoslovljeni križ. No uvijek imajmo na pameti da Krist neće napustiti svoju Crkvu jer je vjeran svojoj riječi.

Kršćanin živi s pogledom stalno usmjerenim na vječnost i tako je čovjek nade. Ukoliko dopustimo da nam život postane samo vrtnja oko materije izgubit ćemo mir Božji i uvući će se u nas strah. Krist je pobijedio za nas ali je na nama da se ne vraćamo u staro ropstvo nego živimo u punoj slobodi djece Božje.