SVAKODNEVNO U 7:30 Nosi teret svoga križa s Isusom

ČITANJA:

Gal 6,14-18

Otpj. pj. Gal 2,16.19-20

Fil 1,20-23

Lk 9,23-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.”

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac:

Mir tebi!

Isus danas izgovara riječi koje nije uvijek lako slušati: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom.“ Ne kaže: uzmi križ jednom. Kaže: svaki dan.

Možda upravo zato ovo Evanđelje tako lijepo pristaje uz današnji franjevački spomen – Rane svetoga oca Franje. A ove godine taj spomen ima posebno značenje. Obilježavamo 800 godina od preminuća svetoga Franje Asiškoga. Prošlo je osam stoljeća, a njegova poruka još uvijek nije ostarjela.

Zašto? Zato što Franjo nije ljudima ostavio samo lijepe riječi o Kristu. Pokušao je živjeti poput Krista.

Dvije godine prije smrti, na brdu La Verna, povukao se u samoću i molitvu. Želio je što dublje upoznati Kristovu ljubav i njegovu patnju. Ondje su se, nakon viđenja Raspetoga, na njegovu tijelu pojavile rane nalik Kristovim ranama – stigme. Stigme su danas mnogima jako zanimljive, ali one nisu za pokazivanje, one su za osobno iskustvo vjere čovjeku koji ih je dobio.

Ali ako bismo ostali samo zadivljeni tim čudesnim događajem, možda bismo propustili ono najvažnije. Jer prije nego što su se Kristove rane pojavile na Franjinu tijelu, Krist je već odavno bio utisnut u njegovo srce.

Franjo je nosio Krista kada je zagrlio gubavca od kojega je prije bježao. Kada se odrekao sigurnosti i bogatstva. Kada je živio među siromašnima i kada je donosio mir među zavađene. Rane na La Verni bile su gotovo pečat života koji je govorio: „Gospodine, želim ići za tobom.“ I tu se današnje Evanđelje približava svakome od nas. Jer Isus ne govori samo Franji: „Uzmi svoj križ.“ Govori meni i tebi.

Mi vjerojatno nikada nećemo nositi stigme na rukama i nogama. Ali gotovo svatko nosi neke rane. Bolest. Gubitak voljene osobe. Razočaranje u nekoga koga smo voljeli. Teškoće u obitelji. Samoću. Nepravdu. Ili brigu s kojom se budimo svakoga jutra, a za koju možda nitko drugi ne zna.

Isus nam ne govori da moramo voljeti patnju. Govori nešto mnogo važnije: Ne dopusti da te tvoj križ odvoji od mene. Nosi ga sa mnom. Možda ga danas ne možeš ukloniti. Možda ga ni ne razumiješ. Ali možeš odlučiti da zbog njega nećeš postati ogorčen čovjek. Jer postoje ljudi koje je patnja učinila tvrdima. Ali postoje i oni koje je upravo vlastita bol naučila nježnije dodirivati tuđe rane.

Možda je zato lijepo danas pogledati vlastite ruke. Na njima neće biti Franjinih stigma. Ali možemo se zapitati: Što su moje ruke danas učinile za drugoga? Jesu li nekoga podigle? Zagrlile? Pomogle? Jesu li se sklopile u molitvi za čovjeka kojemu je teško? Možda je upravo to najljepši način obilježavanja osamstote obljetnice Franjina prijelaza: ne samo govoriti o Franji, nego dopustiti da se nešto od njegova Evanđelja vidi i na nama.

Osam stoljeća poslije svijet još uvijek treba ljude koji će donositi mir tamo gdje je svađa, oproštenje tamo gdje je uvreda i dobrotu tamo gdje je čovjek ostao sam. Nećemo možda nositi Kristove rane na tijelu. Ali možemo nositi Kristovu ljubav u srcu i djelima svojih ruku.

Zato danas recimo:

Gospodine, ne tražim život bez križa. Daj mi samo da ga nikada ne nosim bez tebe. Ne dopusti da me moje rane učine tvrdim, nego preko njih otvori moje srce za rane drugih ljudi.

A ti, sveti oče Franjo, osam stoljeća nakon svoga prijelaza, još jednom nas nauči da Evanđelje ne ostane samo riječ koju slušamo, nego život koji živimo.

Sveti oče Franjo, moli za nas. Mir tebi!