SVAKODNEVNO U 7:30 Euharistija – izvor i vrhunac vjere i Crkve

ČITANJA:

Dj 9,1-20;

Ps 117,1.2;

Iv 6,52-59

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

Isusova kateheza o euharistiji, koju slušamo već nekoliko dana zaredom, u današnjem se evanđelju zaoštrava. Židovi koji su ga slušali čude mu se što priča i ne mogu shvatiti kako im Isus može dati svoje tijelo za jelo? On na to nastavlja govoriti kroz još žešće slike, koje naš prijevod često zamagli i uljepša, pa mi kao čitatelji nemamo onaj dojam šoka koji su mogli steći ljudi oko Isusa. „Blagovati tijelo“ zvuči dosta poetičnije i pitomije od izraza žvakati/gristi meso, i to krvavo meso, kako bi to zvučalo u grčkom originalu. Reakcija ondašnjih slušatelja je sablazan, a Isusov govor o euharistiji kao tijelu njegovom koje se daje nama za hranu zvuči im preradikalno.

Onaj koji nastoji privući svoje slušatelje nekoj istini često će zbog teškoće zahtjeva postavljenih pred slušatelje, na prvi znak njihova negodovanja ili podignutih obrva, pokušati ublažiti svoj izričaj. Jer kao stalo mu je da mu je da ga ljudi ne otpišu odmah, pa će onda kroz vrijeme lagano dizati zahtjeve. Ali Isus ne čini tako, on ne ublažava riječi. Vjera koju on ovdje traži počiva na vjeri u utjelovljenje – Bog je ušao u našu konkretnu stvarnost, u naše vrijeme, tijelo, odnose…i Bog se čovjeku daje posve konkretno. Isus ne govori metaforički. Kad ljudi negoduju, on ne ublažava, nego pojačava. Zato je ovo jedan od najvažnijih tekstova za razumijevanje stvarne Kristove prisutnosti u euharistiji, a euharistija i kršćanstvo stoje ili padaju s ovom tvrdnjom. Ako je Bog stvarno postao čovjekom, onda se može stvarno dati u euharistiji, a ne tek simbolički. I zato euharistija nije tek jedna pobožnost među mnogima, nego izvor i vrhunac vjere i Crkve, njeno središte.

Kako jesti Kristovo tijelo? Što to znači piti njegovu krv? Unatoč konkretnosti euharistija uvijek ostaje duboko otajstvo – sakrament. A sakrament nije dovoljno primiti samo izvanjski, već ga, za punu plodonosnost, treba dubokom vjerom primiti iznutra. Crkva živi od euharistije i samo onaj tko jede Kristovo tijelo postaje dio tijela. To traži duboki i iskreni odgovor života, jer nemoguće je primiti Krista pa živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ne može se primati Krista, a živjeti protiv brata. Zato u svakome od nas uvijek treba odzvanjati pitanje: Vjerujem li da zaista primam Krista?

Isusova kateheza o euharistiji u šestom poglavlju Ivanova evanđelja koju smo slušali kroz nekoliko zadnjih dana došla je kraju. Evanđelja ovog tjedna provela su nas kroz najbitnija pitanja naše vjere: Što to mi uopće tražimo? Što zapravo znači da je Isus kruh za život svijeta? Te na koncu, nakon što je Isus odgovorio na prva dva pitanja, traži i naš vlastiti odgovor na pitanje: Pristajem li vjerom uz njega ili odlazim? Mnogi su Židovi nakon Kristovih riječi iz današnjeg evanđelja produžili dalje, a i učenici su negodovali zbog tvrdog Isusovog govora. Isus nikoga ne zadržava, svatko ima slobodu otići, svatko može odbiti ponuđeni dar…ili pak može vjerovati i ostati. Kad su ga i mnogi učenici napustili, on je upitao one koji su ostali kane li možda i oni otići, na što mu Petar odgovara onako kako bi svatko od nas trebao odgovoriti: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“