SVAKODNEVNO U 7:30 Kada oholost poprima lice pobožnosti?

Liturgijska čitanja:

Hoš 6,1-6;

Ps 51,3-4.18-21ab;

Lk 18,9-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’

A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’

Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović, grkokatolički svećenik:

Dragi slušatelji, Isus nam donosi sliku dvojice ljudi u Hramu: jednoga koji stoji uspravno i drugoga koji stoji izdaleka. Jedan nabraja svoja dobra djela, drugi jedva izgovara molitvu. I tu počinje pitanje koje ne traži brz odgovor, nego iskren pogled u vlastito srce.

Farizej je, gledano izvana, uzoran. Posti više nego što Zakon traži. Daje više nego što je propisano. Ne čini očite grijehe. Njegov život izgleda uređeno, disciplinirano, pobožno. Ali njegova molitva otkriva nutarnji stav: „Nisam kao ostali ljudi.” Zahvaljuje Bogu, ali zapravo zahvaljuje sebi. Uspoređuje se, mjeri, procjenjuje – i izlazi kao pobjednik. No pred kim? Pred Bogom ili pred vlastitom slikom o sebi?

U tome je zamka koja prijeti i nama. Kada dobro koje činimo postane dokaz naše vrijednosti, a ne dar Božje milosti, tada pobožnost poprima lice oholosti. Čovjek može činiti mnogo, a da u dubini srca ne bude slobodan. Može stajati u Hramu, a biti zatvoren za Boga. Carinik, naprotiv, ne brani sebe. Ne opravdava se. Ne uspoređuje se. On zna da je dužnik. Stoji izdaleka, udara se u prsa i moli: „Bože, milostiv budi meni grešniku.” To je kratka molitva, ali istinita. On ne donosi Bogu svoje zasluge, nego svoju potrebu. I upravo zato odlazi opravdan. Možda je provokativno pitati: što nam je draže – biti u pravu ili biti spašeni? Jer tko misli da je već pravedan, taj više ne traži milosrđe. A bez milosrđa nema susreta s Bogom.

Isus nas uči da pravednost nije trofej koji osvajamo, nego dar koji primamo. Pred Bogom nitko nije vjerovnik. Svi smo primatelji milosti. I zato je upravo ponizno priznanje vlastite slabosti prvi korak prema istinskoj svetosti.

Ova je prispodoba od velike važnosti upravo za sve na koji bi kao vjernici trebali biti bogoljubni, dakle za svećenike, redovnike i redovnice, očeve i majke, djecu i mlade, jednom riječju za sve one koji imaju druge voditi na putu bogoljubnosti. Za njih postoji pogibao da se podaju mehanizmu, pukoj navici koja se onda preobražava u formalizam. Postoji pogibao da se u slučaju mršave duhovnosti, na van hoće pokazati bogoljubnima. Ako u svojoj nutrini nisu bogoljubni, na van se onda prisiljeno ili iz navike vladaju bogoljubno. Pomalo se priuče na to vanjsko pokazivanje i uvjereni su da su bogoljubni iako to nisu. S druge strane ta je prispodoba utješna za one koji su svjesni da su se udaljili od Boga, da su grješnici, da su puni slabosti i pogrješaka koje ih potiču na skrušenost i pokajanje. Takvi neka budu svjesni da je ta skrušenost i ponizni stav pred Bogom ispravna priprava kako bi ih Duh Sveti svojom milošću opravdao. Zato i mi želimo riječima svetoga Efrema moliti: Gospode i Vladaru života moga, duha lijenosti, malodušnosti, sebeljublja i bespotrebnih riječi otkloni od mene. A duha čistoće, poniznosti, strpljivosti i ljubavi daruj meni, sluzi svome. Da, Gospode Kralju, daj mi da vidim svoje grijehe i da ne osuđujem brata svoga, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.