SVAKODNEVNO U 7:30 Pitanje smisla

Liturgijska čitanja:

Hoš 14,2-10;

Ps 81,7-11.14.17;

Mk 12,28b-34

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«

»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«

Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«

Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović, grkokatolički svećenik:

U dvanaestom poglavlju Evanđelje po Marku (12,28b-34) slušamo jedan naizgled jednostavan razgovor. Pismoznanac pita Isusa: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ To nije akademsko pitanje. To je pitanje smisla. U mnoštvu propisa on traži srce. U mnoštvu riječi traži jednu Riječ koja drži sve na okupu. Isus odgovara bez okolišanja: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom.“ I odmah dodaje: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ Nema treće zapovijedi koja bi bila važnija. Nema alternative. Nema kraćeg puta.

Ljubav zahtijeva sve: svo srce, svu dušu, sav um, svu snagu. Isus ne traži dio čovjeka. Ne traži samo osjećaj, samo molitvu, samo ispravnu misao ili korektno ponašanje. On traži cjelinu, čitava tebe. Pitamo se: možemo li iskreno reći da Boga ljubimo cijelim bićem? Ili Mu dajemo ono što nam ne smeta – ostatke vremena, mrvice pažnje, trenutke kada nam je zgodno? Zapamtimo: Bog želi čitava tebe. I zato je ovakva zapovijed ljubavi odluka i usmjerenost života. Zato Isus odmah povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu. Kao da kaže: ne možeš me ljubiti, a prezirati brata. Ne možeš govoriti o meni, a zatvarati srce pred čovjekom. Možda je lakše ljubiti Boga u tišini crkve nego bližnjega u napetosti svakodnevice. Lakše je moliti nego opraštati. Lakše je raspravljati o zapovijedima nego podnijeti tuđu slabost. I tu se razotkrivamo. Ako sam tvrd u sudu, spor na milosrđu, brz na osudi – kakva je to ljubav? Ako me tuđa patnja ne dira, ako me tuđa radost ne veseli – gdje je moje srce?

Nije slučajno da na kraju evanđelja stoji rečenica: „I nitko se više nije usuđivao pitati ga.“ Zašto šute? Možda zato što su shvatili da više nema teorije. Pred njima stoji netko tko ne govori samo o ljubavi – nego je živi. Jedno je slušati o Božjoj ljubavi, a drugo je susresti Onoga koji je utjelovljena Ljubav. Ljubav koja ide do kraja – do križa. I da bismo to razumjeli shvatimo ljubav kao trenutak susreta. Jer ljubiti Boga i bližnjega podrazumijeva napraviti mjesta: Bogu – kako bi postao izvor i temelj, a drugome kako bi postao brat, a ne smetnja.

Isus Krist se predstavlja kao utjelovljena Božja ljubav, koja se lomi i daje u potpunosti, koja voli bez rezerve. U Euharistiji ga primamo kako bi ta cjelovitost ušla u naše srce. Da ne bi ostali na lijepim mislima i riječima, već da u Njemu naučimo voljeti bez ograničenja i bez osrednjosti. Neka i tebe, dragi slušatelju, Isus uvede u logiku ljubavi koja daje sve, jer je sve primila. Amen.