SVAKODNEVNO U 7:30 Ne tražimo znakove, tražimo Isusa

ČITANJA:

Jak 1,1-11;

Ps 119,67-68.71-72.75-76;

Mk 8,11-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Stanko Mabić, odgojitelj bogoslova Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja BDM:

U Markovu evanđelju čitamo jedan potresan detalj kako je Isus uzdahnuo iz sve duše. Isusov uzdah nije znak ljutnje, nego duboke boli. To nije znak njegove nemoći, nego znak ranjenog srca. On stoji pred ljudima koji su vidjeli čuda, ali nisu dopustili da im se srce promijeni. Traže znak, ali ne traže obraćenje. Isus je uzdahnuo jer vidi zatvorenost srca, vidi da čudo ili znak ne rađa vjeru. To je uzdah Boga koji stoji pred čovjekom, a čovjek ipak kaže: „Dokaži mi.“ Farizeji dolaze nakon brojnih čuda: ozdravljenja, umnoženja kruha, oslobođenja opsjednutih. Oni su sve to vidjeli – i opet traže znak s neba. Najveća tragedija nije ne vidjeti čudo ili znak, nego ne prepoznati Boga koji stoji pred nama. Možda Isus i danas uzdiše nad našim životima – ne zato što je dalek, nego zato što je blizu, a mi Ga ne prepoznajemo.

Međutim, i danas poput farizeja znamo postaviti pitanja: „Ako Bog postoji, zašto ovo?“ „Ako me voli, neka učini ono.“ „Ako mi usliša molitvu, onda ću vjerovati.“ Problem nije u pitanju, nego u nepovjerenju koje stoji iza pitanja. Znakovi sami po sebi ne spašavaju. Ako srce nije otvoreno, ni najveće čudo neće promijeniti čovjeka. Bog se ne nameće. On dolazi tiho – u Riječi, u sakramentima, u bližnjemu.

Evanđelje nam govori da je Herod želio vidjeti Isusa jer je čuo za čudesa, za znakove. Nadao se da će Isus pred njim učiniti neko čudo. Ali Isus pred Herodom šuti. To je jedna od najtežih tišina u evanđelju. Zašto šuti? Jer Herod ne traži istinu, nego zabavu. Ne traži spasenje, nego predstavu. Bog ne daje znakove da bi nas zabavio, nego da bi nas spasio. Kad tražimo znak bez spremnosti na promjenu, tišina je jedini pošten odgovor.

Toma apostol traži dokaz ili znak Kristova uskrsnuća. Kad se susreo s Isusom više to ne traži niti dodiruje njegove rane, nego jednostavno vjeruje. Znači kad vjerujemo, kad se susretnemo s Isusom, tada ne trebamo naše traženje znakova. Nemam više potrebe za mojim znakovima jer susret s Isusom ih nadilazi. Zato ne tražimo znakove, nego tražimo Isusa i sve ćemo dobiti. Zanimljivo je primijetiti da Isus daje Tomi znak, ali tek nakon osam dana tame, sumnje i samoće. I onda Isus dodaje rečenicu za sve nas: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.” (Iv 20,29)

Kao da kaže: Toma, znak ti je pomogao. Ali ne gradite život samo na znakovima. Jer vjera koja ovisi o znaku traje samo dok znak traje. A vjera koja se rodi u povjerenju — nosi i u tami.

U prispodobi o Lazaru i bogatašu, bogataš moli da se nekoga pošalje iz mrtvih kao znak njegovoj braći. Dobiva odgovor: „Imaju Mojsija i proroke. Ako njih ne slušaju, neće povjerovati ni ako netko od mrtvih ustane.“ (usp. Lk 16,31) Poruka je jasna: problem nije u nedostatku svjetla, nego u zatvorenim očima. Najveći znak koji nam je dan nije čudo — nego križ. Križ nije znak koji nam daje sigurnost, nego znak koji traži predanje. Zato Isus ne obećava novi znak, nego poziva: “Slijedi me.”

Isus kaže da problem kod farizeja nije u znakovima nego u srcu koje je zatvoreno. Srce je središte čovjeka, mjesto odluka, ljubavi i vjere. Otvrdnulo srce ne nastaje preko noći. Ono se stvara polako: kroz ravnodušnost, kroz naviku grijeha, kroz opravdavanja poput „svi tako rade“ ili „nije to moj problem“. Takvo srce više niti boli niti voli.

Isus ove riječi ne izgovara da bi nas osudio, nego da bi nas probudio. On ne kaže da se oči ne mogu otvoriti, da se uši ne mogu odčepiti, da se srce ne može omekšati. Upravo suprotno – On dolazi da to učini. Kad dopustimo Božjoj riječi da nas dotakne, oči počinju vidjeti drugačije: u običnim, svagdašnjim stvarima prepoznajemo dar, u čovjeku brata, u križu put spasenja. Uši počinju čuti u tišini molitve, u savjesti, u riječima onih koji nas trebaju. A srce, i ono najtvrđe, može omekšati kad se susretne s Božjim milosrđem.