SVAKODNEVNO U 7:30 U naručju vjernog čekanja

ČITANJA:

1Iv 2,3-11;

Ps 96,1-3.5b-6;

Lk 2,22-35

Tekst evanđelja:

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Ivan Aničić, župnik župe Uznesenja BDM, Prisoje (BiH):

Šimun je starac koji čeka cijeli život. U njemu se ne zrcali nestrpljenje, nego mir koji dolazi iz molitve. Evanđelist kaže da je bio pravedan i bogobojazan, da je iščekivao utjehu Izraelovu i da je Duh Sveti bio na njemu. To znači da je sve svoje dane ugradio u hod s Bogom. Nije čekao da se nešto dogodi, nego je živio u prisutnosti Onoga koji dolazi.

Duh Sveti ga vodi u Hram baš onoga dana kad Marija i Josip donose dijete Isusa. Nema tu slučajnosti, jer tko živi u Duhu, taj zna doći na pravo mjesto u pravo vrijeme. U mnoštvu ljudi, u galami i užurbanosti hramskog dvorišta, Šimun prepoznaje Dijete. Gleda ga i vidi ono što drugi ne vide. Gleda Božje lice u malenosti, spasenje u djetetu koje još ne govori.

To je dar čovjeka koji se cijeli život učio slušati. Kad srce nauči prepoznati Božje korake, više mu ne treba dokaz. Dovoljan se samo pogled i srce koje vjeruje.

Šimun uzima dijete u naručje. On, star i umoran, nosi u rukama budućnost. U tom zagrljaju susreću se vrijeme i vječnost. On zna da se sve ispunilo i zato govori: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, u miru…“ Te riječi nisu samo kraj jednog života, nego molitva svakoga tko je prepoznao Boga u svakodnevici.

Šimun nas uči čekati tako da se srce ne isprazni, nego napuni Bogom. Njegovo čekanje bilo je molitva, njegovo iščekivanje postalo je svjetlo. Kad se čovjek otvori Duhu Svetomu, sve postaje trenutak susreta. Tada i najmanje stvari, poput djetetova pogleda, postaju znakovi spasenja.

Bog i danas prolazi našim hramovima, našim domovima, ulicama, srcima. Prolazi malen i neprimjetan. Tko je pravedan i bogobojazan, tko je dopustio Duhu da ga vodi, prepoznat će ga i podići u naručje — baš kao Šimun. I tada će svatko moći reći: Moje su oči vidjele Tvoje spasenje.