SVAKODNEVNO U 7:30 U svemu veličati Boga

ČITANJA:

1Sam 1,24-28;

Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8;

Lk 1,46-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, voditelj Đakonske pastoralne godine te koordinator Trajne formacije svećenika Zagrebačke nadbiskupije:

Susret, radost i ushit zbog života koji se nosi pod srcem! Dvije majke: jedna koja nije vjerovala da joj se to može dogoditi i zbog toga su je prozvali nerotkinjom, a druga koja se nije nadala da će biti majka Sina Božjega, ali hrabro i radosno odgovara: evo Službenice Božje. Uz sve teškoće, uz sva iskušenja – radost, ushićenje, klicanje Bogu koji čini čudesa, izviru iz dubine srca i postaju zahvalna pjesma života! I Elizabeta i Marija iz dubine srca kliču Bogu živome, koji daje život i blagoslov svakome. Ove dvije hrabre žene, koje su na temelju vjere i nade živjele odnos s Bogom u punini ljubavi, pozivaju nas na poniznost i malenost. Dvije majke ne veličaju svoju poniznost, ustrajnost, hrabrost, ne uzdižu sebe. Cijelom svijetu primjerom i riječima ukazuju na Spasitelja Isusa Krista. On je Život i u svakome čovjeku jest dar života Božjega.

Velik je i dragocjen dar života. O čovječe ljubiš li život svoj? Želiš li se dana naužiti sretnih? Mogli bismo pomisliti ludo pitanje, naravno da želim. Onaj koji želi sačuvati dar života, mora prepoznati Darovatelja i biti mu zahvalan. U tome je veličina Elizabete i Marije, u tome je smisao i radost svakoga života. Što je onda najvažnije za naš život? Ispravan stav srca – sloboda i poniznost. Ponizno i slobodno srce prihvaća dar života te u krštenju uranja u otajstvo Božjega života koji čuva i štiti od trenutka kada mu ga Bog daje do trenutka kada ga pozove u vječni život.

Darovati ili uskratiti život ne mogu, ali brinuti se, štititi ga i učiniti ga ljepšim i sebi i drugima – to mi je zadaća. Elizabeta i Marija su imale osobnih teškoća, nisu možda do kraja shvaćale kako i zašto se nešto događa. Ali itekako su bile svjesne tko je Velik, kome se treba pjevati hvalospjev Veliča, tko je zaslužio da mu se punim srcem, cijelim bićem klanja i zahvaljuje! Nije li tako i sa našim životom?! Stav moga srca je daleko bitniji od trenutačnih osjećaja, od prolaznih misli, od tjelesnog zadovoljstva i svakog sebičnog tumačenja osobnih potreba koje percipiramo kao ugrožene. U svemu veličati Boga, dati mu hvalu – jer razmislimo – što bi bilo da u ovoj istoj situaciji u kojoj se sada nalaziš Boga nema?

Sve što je Marija o sebi rekla bile su riječi: „Evo službenice Gospodnje.“ A Bogu pripada sve ostalo: svaki Veliča, svako hvala, svaka radost, svaki usklik, sva veličina i sjaj. Važno je da shvatimo Istinu i da Boga zbog nje i u svemu veličamo. On jest Svemoguć, jedan jedini, najveći – ali za našu sreću je važno da ga kao takvoga prepoznamo u svome životu, da mu u poniznosti otvorimo srce i učinimo ga prijestoljem Kralja nad kraljevima. Kralj neba i zemlje došao je na zemlju da nam i na taj način pomogne da doživimo i shvatimo njegovu ljubav. Pred Bogom ne preostaje drugo nego izgovarati beskrajnu hvalu, a za sebe reći: evo sluge/službenice Božje. To je istinski smisao života na zemlji koji ne završava smrću, nego u tom času postaje vječno slavljenje Boga sa svima svetima u Kraljevstvu nebeskom.