SVAKODNEVNO U 7:30 Bratska opomena

Čitanja:

Pnz 34,1-12;

Ps 66,1-3a.5.8.16-17;

Mt 18,15-18

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«
»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.«
Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Marko Trogrlić:

Gospodin nas danas poučava onomu što u našoj tradiciji nazivamo bratskom opomenom. Sveti Ambrozije svjedočio je o ovoj praksi među katolicima kada je još u četvrtom stoljeću napisao: „Ako otkrijete nedostatak u prijatelju, opomenite ga tajno (…). Opomene su, zapravo, dobre i od veće su koristi nego tiho prijateljstvo” (De Officiis Ministrorum II, 125-135).

Brata valja opomomenuti ako sagriješi. I u tome opominjanju Gospodin potiče na postupnost, stupnjevitost. Svatko od nas griješi; niti je itko bez grijeha, niti je pošteđen opasnosti da pogriješi. Tako je to s nama dok smo na ovoj zemlji. No, kako u ispravnome djelovanju nismo sami, nego smo upućeni jedni na druge, tako ni u pogrešnome djelovanju nismo sami; i tu smo upućeni na druge. A i drugi na nas. Valja bližnjemu pomoći da prestane pogrešno raditi, da iziđe iz svojega grešnog stanja, da ga nadiđe i da iziđe na pravi put. Uvijek smo upućeni jedni na druge. Ako ne uspijemo u osobnome kontaktu, „nasamo”, valja nam u pomoć pozvati još jednoga ili dvojicu braće, pa da oni posvjedoče o stanju stvari i našoj dobroj nakani i djelovanju. To nas čuva od našega subjektivizma, pa i hirovitosti u našemu postupanju. Više osoba bolje sagledava situacije i izoštrenije i točnije vidi. Ta upućenost na najizvrsniji način ostvaruje se u zajedništvu Crkve. Zato Gospodin kaže: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi.”

Poslušati opomenu znak je poniznosti i spremnosti na popravak. I kao što je brata opomenuti znak bratske ljubavi, tako je i brata poslušati znak bratske ljubavi. Ako takve poslušnosti i spremnosti na popravak nema i ako toga nema niti u zajednici Crkve kao posljednjoj instanci koja je uvijek mudrija od nas samih, onda gubimo svaku mogućnost daljnjega djelovanja. Ne zato što bismo to htjeli i tomu se radovali, nego što je na djelu tvrdokornost koju se ne želi promijeniti. Onda je na djelu samoisključenje koje je ravnodušno prema zajedništvu onih koji pripadaju Crkvi pa to zajedništvo treba čuvati od narušavanja te se od takva tvrdokorna stava valja jasno i odlučno distancirati. To je naše držanje onda na svoj način neka opomena: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.”

Opomenuti ne znači ne biti milosrdnim. Pravo je milosrđe uvijek utemeljeno na istini. Ako je istina da pogrešno djelujemo, onda je čin milosrđa da nas brat, ili brat u zajedništvu dvojice ili trojice braće, ili brat u zajedništvu Crkve opomene. Jednako kao što je čin milosrđa prepoznati i pohvaliti naše dobro djelovanje. To je pravo milosrđe koje uvijek spašava. Korisnije je kudikamo, nego „tiho prijateljstvo“ koje zatvara oči i prešutno zanemaruje stanje stvari. Tim se putem brata pridobiva. U suprotnome ga se gubi…

Milosrdno djelovanje, utemeljeno na istini, uvijek se realizira u zajedništvu Crkve. Svoj vrhunac postiže u sakramentu pomirenja. Tu bivamo i poučeni, i opomenuti, i tu nam se oprašta. Tu, na ovoj zemlji, Crkva po svojim službenicima i odrješuje, i razvezuje. Zato smo svi pozvani često pristupati tome sakramentu milosrđa. Možda će nam tu nekada biti bolno suočavanje s istinom o nama samima i o našemu djelovanju. Ali to je suočavanje uvijek ljekovito. Ono nikada ne osuđuje, ono uvijek prihvaća. Potpomognuto je i ispunjeno melemom Božjega praštanja koje se na nas razlijeva i koje nas podiže da hodimo uvijek iznova u obnovljenoj slobodi i ljepoti djece Božje.