SVAKODNEVNO U 7:30 Autentično traženje Božje volje
don Marko Trogrlić. Foto: M. T.
don Marko Trogrlić. Foto: M. T.
Čitanja:
Pnz 10,12-22;
Ps 147,12-15.19-20;
Mt 17,22-27
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.« I ožalostiše se silno.
Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.«
Riječ Božju tumači don Marko Trogrlić:
U današnjemu Evanđelju Gospodin Isus svojim učenicima progovara o onome što se s njime ima zbiti. Evanđelje kaže da su se njegovi učenici okupili oko njega. To okupljanje učenika oko Gospodina prigoda je da im on najavi svoju muku i smrt, ali i svoje uskrsnuće. Zato je i došao na ovaj svijet. Došao je da izvrši Očevu volju, Očev naum spasenja. Da nas spasi. Da nas spasi svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Nije nama ljudima to lako shvatiti. Zašto je Djelo Spasenja moralo ići upravo tim putem..? Očito to nije bilo lako shvatiti ni njegovim učenicima. Evanđelje kaže da su se silno ožalostili. Mi bismo, ljudi, zasigurno izabrali neki drugi, lakši način. Vjerojatno, ljudski gledano, ne bismo baš izabrali predaju u ruke ljudima, smrt, napose ne tako tešku i bolnu kakva je bila Isusova.. Drukčije bismo htjeli doći do jutra Uskrsnuća.
No, Bog ima svoje putove, i njegovi puti nisu naši puti… Pozvani smo prihvaćati ih u potpunome predanju u vjeri i ljubavi prema nebeskome Ocu. Po Isusovu primjeru. Molitva u Gestsemaniju uoči predanja u ruke ljudima svjedoči nam da ni Gospodinu u njegovu svetom čovještvu nije bilo lako prihvatiti put muke i smrti. Kao Bog, znao je o čemu se tu radi, i što ga čeka. „Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež”, molio je, znojeći se krvavim znojem u Maslinskome vrtu. Ali tu nije stao, nego je nastavio: „Ali ne moja nego Tvoja volja neka bude.”
Eto primjera nama svima. Primjera prihvaćanja Božje volje u svojemu životu i onda kada to zaista najradije ne bismo htjeli; i onda kada se to protivi našim ljudskim nagnućima, preferencijama, odabirima… I onda kada nas to žalosti jer nas poziva da iziđemo iz svojega uhodanog ritma, svojega komoda, svojih predodžbi i svojih želja. Bog često kao da remeti sve to i poziva nas da iziđemo iz nas samih i da jasno shvatimo i prihvatimo njegovu volju, čvrsto vjerujući da je to najbolji put za nas. Tako očitujemo u najizvrsnijem smislu svoju vjeru!
Drugo što nam Evanđelje poručuje jest da upravo hodeći u takvoj vjeri u svojoj svakodnevnici obavljamo sve ono što nas čini odgovornim članovima naše ljudske zajednice. Autentično traženje volje Božje u našemu životu i njezino prihvaćanje nikada nas ne odvaja niti otuđuje od realnosti života. Upravo suprotno: čini da naš doprinos ljudskoj zajednici bude još konstruktivniji i kvalitetniji. To često košta i poniženja, i samoprijegora, i žrtve. Ali i tu nam je Gospodin dao primjer. On je došao na ovaj svijet utjelovivši se i postavši čovjekom od Marije Djevice te je u ovome svijetu živio punim ljudskim životom, „nama u svemu jednak osim u grijehu”. „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Filipljanima 2,6-7). To znači i u prihvaćanju zemaljskoga zakona i njegova izvršenja. I u tome se, među ostalim, događalo to njegovo „opljenjenje”, to njegovo poniženje. Kao vjernici, dužni smo ispunjavati naše zemaljske dužnosti u duhu Evanđelja. To onda pokazuje i dokazuje našu vlastitu ljudsku i građansku odgovornost, osjetljivost za potrebe zajednice i potrebe drugih, napose onih koji su u nevoljama i potrebama života, a koji ne mogu u ovome životu bez upućenosti na druge. A to sa sobom nužno zahtjeva i nosi i naše izvršenje zakona. Naravno, pravednih zakona, zakona koji nisu suprotni Kristovu Evanđelju. Gospodin Isus ponizio se i u tome da ispuni ljudski zakon. Mi smo pozvani činiti isto, pa da nadahnuti Evanđeljem u svojemu postupanju budemo čestiti građani zemaljske Domovine, tako vjerodostojno svjedočeći svoju pripadnost Božjemu Kraljevstvu.