SVAKODNEVNO U 7:30 Božje djelovanje po objavi mudrosti u Isusu

ČITANJA:

Ez 34,11-16;

Ps 23,1-6;

Rim 5,5-11;

Lk 15,3-7

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima i pismoznancima ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Mario Cifrak:

Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu da prima grešnike i blaguje s njima. Isus se već pokazao kao prijatelj carinika i grešnika (usp. Lk 7,34). To je vjerojatno bilo dovoljno da mu se približe, da ga čuju. Tu blizinu, kontakt s njima koji se napose vidi iz zajedničkog blagovanja nailazi dakle na negodovanje farizeja i pismoznanaca. Glagol prosdehomai kojim se opisuje Isusovo primanje, iščekivanje carinika i grešnika nalazimo još u Lukinom evanđelju: Šimun je iščekivao utjehu Izraelovu (usp. 2,25), ostali koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema (usp. 2,38), koji čekaju gospodara sa svadbe (usp.12,36), Josip iz Arimateje je iščekivao kraljevstvo Božje (usp. 23,51). U Djelima apostolskim Židovi čekaju obećanje tisućnika pa da mogu smaknuti Pavla (23,21), no on ima nadu u Boga, koju imaju i Židovi, da će biti uskrsnuće pravednika i nepravednika (usp. 24,15). Odatle se može nazrijeti da je Isusovo prihvaćanje carinika i grešnika zapravo u skladu s iščekivanjem utjehe, otkupljenja, kraljevstva Božjega, nade u Boga, tj. uskrsnuća pravednika i nepravednika.

To okupljanje oko Isusa uključuje nadalje zajedničko blagovanje. Upravo taj glagol jedenja (synesthio) upućuje na Petrovo iskustvo u Djelima apostolskim. On je ondje blagovao s Kornelijem, rimskim stotnikom (usp. 10,41; 11,3). Ta činjenica nas upućuje na susret Uskrsloga od mrtvih sa svojim učenicima, s kojima jede i pije. Jedenje i pijenje se nastavlja i poslije Isusovog ovozemaljskog života. Petar tu Isusovu praksu čini u zajedništvu s neobrezanima da ih obrati. Apostoli su tom praksom blagovanja prikazani baš na taj Isusov način na početku navještaja spasenja svim narodima.

U tom smislu Isus priča prispodobe o izgubljenom i nađenom, o izgubljenoj i nađenoj ovci. Isusovi roditelji pri vraćanju iz Jeruzalema vidjeli su da nema Isusa. Naime Isus se bio izgubio. Kako ga nisu našli među suputnicima, rodbinom i znancima, žurno su se vratili u Jeruzalem ne bi li ga pronašli. I nađoše ga u Hramu.

Roditelji su tražili Isusa među suputnicima, zatim među rodbinom i poznanicima. Tražili su ga poslije gotovo dana hodanja u krivom smjeru. Nisu ga našli, otkrili su da se izgubio. I tražili su ga na pogrešnom mjestu: „Stanu tražiti…; I kad ga ne nađu, vrate se … tražeći“. Tražili su ga u zavičajnom „okruženju“, među rodbinom koja se vraćala iz Jeruzalema. Ovdje uočavamo one koji su im bili krvni srodnici ali i one koji su bili samo poznanici. Zanimljivo da takvi Isusovi „znanci“ stajahu i kod njegova razapinjanja (usp. Lk 23,49) kao njegovi sljedbenici. Dakle pobožna rodbina koja se vraća s hodočašća iz Jeruzalema nije mjesto gdje bi trebalo tražiti Isusa. Roditelji su ga ipak našli nakon tri dana. Svi su bili zaneseni njime. Takvog Isusa su pronašli: mladog učitelja u razgovoru s učiteljima, čijim čudesnim znanjem su zaneseni svi koji slušaju. Hram postaje mjesto epifanije za Isusa kao Mesiju, učitelja izraelskih učitelja na Sionu, kao Božju mudrost usred svoga naroda.

Majka i otac su bili zapanjeni i nazivaju ga svojim „djetetom“. No Isus govori o „svom Ocu“ kao nekoj trećoj osobi. Isus svojim protupitanjem „Zašto ste me tražili?“ (Lk 2,49) ukazuje na besmislenost njihova traženja. Ionako su ga počeli tražiti na pogrešnom mjestu. Nisu znali gdje bi ga bili mogli naći. Mesijino mjesto im je nepoznato. Hram je to mjesto gdje se Isus nalazi kao Sin Božji po Božjem planu. Značenje njegova sinovstva je u tome da objavi Božju mudrost usred svoga naroda kao objavu za narode i za ostvarenje Izraela. Time se otvara kriza židovskog shvaćanja Boga. Božje djelovanje po objavi mudrosti u Isusu iz Nazareta odnosi se na „propast i uzdignuće mnogima u Izraelu“ (Lk 2,34).

Prvo mjesto Isusova naučavanja je nazaretska sinagoga: „I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati“ (Lk 4,15-16).