SVAKODNEVNO U 7:30 Post i odricanje

Čitanja:

Iz 58,1-9a;

Ps 51,3-6a.18-19;

Mt 9,14-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. dr. Krunoslav Novak:

Poštovani slušatelji, draga braćo i sestre.

Odricanje je sastavni dio ljudskoga života. Govor o postu i odricanju redovito postaje aktualniji u vremenu Korizme, kad nas Crkva poziva na post, molitvu i djela milosrđa. U Evanđelju koje smo danas čuli na prvi pogled se može učiniti da Isus posredno poručuje kako post zapravo nije potreban, jer opravdava svoje učenike koji ne poste u odnosu na učenike Ivanove i farizeje, koji poste. Postavljena pitanja često otkrivaju pozadinu onih koji ih postavljaju. Zapravo, moguće je da oni koji su postavili takvo pitanje to čine zato jer vide nepravdu u praksi žrtvovanja koja bi trebala sve staviti na istu razinu. Možda se i u naše živote uvukla ideja žrtve, koja postaje opterećenje, jer smo sebe stavili u središte i ne vidimo dublji smisao žrtve, odricanja, pa i posta. Pa ćemo samo kroz prizmu žrtve proživljavati kad trebamo rano ustati i otići na posao, kada trebamo održati obećanje vjernosti, ostati iskren dok je oko nas prijetvornost, brinuti se o drugima i tome slično. Mogli bismo nabrajati u nedogled, te sve to može biti veliko opterećenje dokle ne vidimo da nas svako odricanje od nečega u ljubavi upravlja prema nekomu ili nečemu što je puno vrijednije.

Tako se čini da su Ivanovi učenici postili samo zato jer je to bila obaveza, koju su kao vjerni Židovi obdržavali, ali nisu razmišljali o smislu posta. No, Isus zapravo daje drugi kut razmišljanja o postu, koji nije sam sebi svrha, niti je post cilj vjerničkog života, već je on sredstvo. Zato iz Isusovih riječi koje je izgovorio u današnjem Evanđelju trebamo razumjeti i četvrtu crkvenu zapovijed koja nas obvezuje u dane koje je odredila Crkva suzdržati se od blagovanja mesa i obdržavati post. Da ne bismo postili samo zato jer je to obaveza bez razumijevanja smisla. Katekizam Katoličke Crkve, objašnjava kako ova crkvena zapovijed „osigurava razdoblja askeze i pokore koja nas pripravljaju za liturgijske blagdane, što pridonosi da ovladamo svojim nagonima i postignemo slobodu srca.“ (KKC, 2043).

Isus postavlja pitanje: „Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik?“ Dokle god žive radost čistoće srca, mogu se radovati na jaganjčevoj gozbi. Kad srce oteža, kad se čovjek prepusti sebičnosti i nagonima, zapravo ne uspijeva živjeti radost te gozbe. Prema tome, pitanje zašto postimo, trebali bismo postaviti drugačije, ne zašto, već za koga postimo? Postimo da bismo očistili srce za susret s Kristom.

Netko će post namijeniti za druge, pa će u odricanju pronaći radost, ali post prije svega treba blagotvorno djelovati na vjernički život onoga koji posti. Jer, inače bismo nekim vjerskim praksama pridali neku vrstu magijskog atributa, očekujući da će se radi našeg odricanja dogoditi nešto što mi želimo: obraćenje drugoga, ozdravljenje ili neka druga naša želja. Bog nije onaj koji ispunjava naše želje, već se po nama želi proslaviti, tako i post, odricanje i djela ljubavi koja činimo trebaju biti prije svega na slavu Božju. I ovdje možemo prepoznati onaj dio Isusovog poziva odreći se samoga sebe, o čemu smo jučer razmišljali.

Jedan pustinjak govoreći o postu rekao je: „Kada postimo, prisiljeni smo razlučiti kvalitetu svojih djela, posljedice naših postupaka, agresivnost koju unosimo u međuljudske odnose. Za kršćanina je post, dakle, ispovijest vjere učinjena tijelom, odgoj koji dovodi cjelovitost osobe do istinskog klanjanja Bogu.“