SVAKODNEVNO U 7:30 Moć zagovora

ČITANJA:

Heb 2,14-18;

Ps 105,1-4.6-9;

Mk 1,29-39

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Božju tumači don Ivan Aničić:

Isus koji djeluje u hramu je prilično razumljiv. Međutim, Isus je danas na drugome mjestu – u običnoj ljudskoj kući. U ovom odlomku evanđelja Isus odlazi u kuću Šimuna i tamo se susreće s patnjom Šimunove punice. Patnja često ostaje skrivena unutar naših domova, neprimijećena i neizgovorena. To su boli koje nosimo sami, bez mogućnosti da ih podijelimo s drugima. Isus se približava upravo toj tišini boli. On omogućuje da mu ispričamo patnje onih koje volimo.

U Šimunovoj kući, članovi obitelji osjećaju potrebu da mu kažu za punicu koja leži bolesna. To je primjer moći zagovora. Nikada ne smijemo posumnjati u važnost molitve za naše bližnje; ona je uvijek snažna i značajna. Isus, u svojoj dobrotvornosti, uvijek sluša što dolazi iz srca. Ponekad, kada se osjećamo nemoćno, jedina stvar koju možemo učiniti jest moliti za one koji su nam dragi, osobito kad fizički ne možemo biti uz njih. Isusova reakcija na tu patnju je zaista prekrasna: on ne samo da prilazi, već i pruža ruku, donoseći iscjeljenje i novu nadu. Ovaj trenutak nas podsjeća da ni jedna bol nije zanemarena, da su naši vapaji uvijek čuti, a Isusova ljubav je uvijek prisutna.

Tumačeći ovaj odlomak, sv. Augustin piše: „Ljudski je rod bolestan, ne zbog tjelesne bolesti nego po grijesima. Na cijeloj zemlji, od istoka do zapada rasprostranjena je divovska bolest. Kako bi izliječio toga golemog bolesnika s neba je sišao svemogući Liječnik. Ponizio se dotle da je uzeo smrtno tijelo da bi se približio sve do postelje bolesnika“.

Naše prijateljstvo s Isusom mora svakim danom biti sve dublje i iskrenije. Kako bismo to postigli moramo se potruditi izbjegavati grijehe, očuvati srce za Boga, raditi tako da odbacimo zle misli. Moramo se boriti protiv obeshrabrenja i ne zaboraviti da smo „Hodočasnici nade“ – kao što je geslo ovogodišnjega jubijela. Nikad ne smijemo prestati moliti jer molitva uvijek donosi konkretne plodove i može biti kvalitetan oslonac u našem čitavom životu.

Molitva:

Gospodine premda smo svjesni da te svi traže, molimo te uđi u naše kuće, uzmi nas za ruke i podigni, kao što si podigao i Šimunovu punicu koja je ozdravila, da i mi ozdravimo od svih naših bolesti i grijeha. Amen.