SVAKODNEVNO U 7:30 Preispitivanje vlastitih navezanosti

ČITANJA:

1Iv 1,5 – 2,2;

Ps 124,2-5.7b-8;

Mt 2,13-18

Tekst evanđelja:

Pošto mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja — da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.

Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže — prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji:

U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

U božićnoj osmini Crkva nas poziva na razmatranje mučeništva nevine dječice – tragičnog događaja koji svjedoči o ljudskoj slabosti i Božjoj neizmjernoj ljubavi. Herodov strah, opčinjenost moći i nesigurnost pretvorili su ga u simbol ljudske posesivnosti i nasilja. Taj strah od gubitka vlasti, moći i ugleda doveo je do stravičnog zločina – pogubljenja nevine djece. Herod nije bio jak, bio je zarobljenik vlastitog straha. Njegova potreba za kontrolom ugušila je svaki trag suosjećanja i razuma. Čovjek koji se koristio dobrim nakanama mudraca koji su tražili dijete da izvrši svoje zle ciljeve bio je majstor pretvaranja i obmane. Zlo ga je toliko izobličilo i dovelo do potpunog sljepila.

Svatko od nas može se pretvoriti u Heroda ako dopustimo da strah zavlada našim srcem. Kada navezanost na moć, stvari ili ljude postane temelj našeg identiteta, a ne Bog, otvaramo vrata ponašanjima koja povređuju druge. Posjedovanje postaje naš gospodar, a umjesto da vladamo svojim životom, postajemo robovi vlastitih ambicija. Herod je mislio da je kralj, no zapravo je bio zarobljenik svoje slabosti.

Naš Bog nas poziva na drukčiji put – put povjerenja i slobode. Isus ne obećava kraljevstva ovoga svijeta, već nas uvjerava da ćemo, ako ga slijedimo i dopustimo da on bude naš kralj, živjeti oslobođeni tereta navezanosti i straha. Herodov je primjer poziv na preispitivanje: gdje smo mi navezani, koje “kraljevstvo” čuvamo po cijenu povrede drugih?

Događaj pogubljenja betlehemske djece podsjeća nas da nasilje, mržnja i pohlepa uvijek najprije pogađaju nevine. Povijest je ispunjena primjerima gdje su djeca postala prve žrtve ljudske sebičnosti i borbe za vlast. Njihove suze odražavaju Božji vapaj. One su poput ogledala u kojem odrasli trebaju prepoznati vlastitu zalutalost.

Te su suze, na neki način, bile prolivene i za samog Heroda. Te nevine oči kao da su željele dotaknuti njegovo srce, pozvati ga na obraćenje. I danas se možemo zapitati – postoje li suze koje se prolijevaju zbog mene? Postoji li netko čiji vapaj ostaje nečujan u mojem životu jer sam previše zauzet vlastitim ambicijama ili strahovima?

Sveti Franjo, “maleni” među Božjim slugama, također je plakao. Plakao je nad svijetom u kojem Ljubav nije ljubljena. Isus je plakao nad Jeruzalemom koji nije prepoznao čas svoga pohoda. I danas Bog kroz suze malenih doziva naše srce, pozivajući nas na obraćenje i prepoznavanje trenutka milosti.

Nevina dječica svjedoče kako su slabosti i bolovi ovoga svijeta mjesto gdje Bog traži našu otvorenost. Na kraju, kada suze malenih nisu bile dovoljne, Bog je sam pustio suzu s križa, skupivši u njoj sve ljudske grijehe i otkupljujući ih. U toj suzi ljubavi pozvani smo pronaći snagu za obraćenje, povjerenje i suosjećanje. Bog ne odustaje od nas – ni kroz suze nevine dječice, ni kroz svoju vlastitu suzu ljubavi.