SVAKODNEVNO U 7:30 Olakotna okolnost

ČITANJA:

Ef 3,2-12;

Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4bcd.5-6;

Lk 12,39-48

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite,

Sin Čovječji dolazi.« Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi

kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati!«

Riječ Božju tumači vlč. Željko Lovrić:

Umjetna inteligencija kaže da je olakotna okolnost jednostavno rečeno nešto što može ublažiti kaznu zbog specifičnog razloga, te taj faktor kad se uzme u obzir ima za cilj postići pravedniju i odgovarajuću kaznu.

Moralna teologija nam, pak, govori u svjetlu pravde jedan element koji malo manje poznaje ljudska pravda a to je milost. Dok govorimo u svjetlu Svetoga pisma o milosti zapravo uvijek govorimo o Božjoj milosti a ona govori o odnosu na naklonost Boga čovjeku osobito kada govorimo o konačnom njegovom spasenju. Iskreno govoreći čovjek ni po čemu nije dostojan da Bog umre za njega na križu pa stoga nije ni današnjem čovjeku lako shvatiti ni smisao patnje jer ne razumijemo razloge odlaska Isusova na križ. No, kako bismo shvatili dubinu ili misterij čovjekova pada samim time i prisutnost zla u svijetu treba poći od izvornog razloga zašto je čovjek stvoren a to je ljubav.

Kad netko izgubi ono što je vrlo vrijedno a nije bilo njegovo uvijek će biti pitan zašto je to izgubio, gdje je to izgubio i što se s time dogodilo. Ako nema odgovora na to pitanje pa makar i zaplakao nad mogućom kaznom jer je izgubio vrijednu stvar biste li imali samilosti nad njim i rekli – sve je u redu, nema veze. Krenimo iz početka. Ovakav odgovor od nikoga na ovome svijetu nećemo dobiti. Takav odgovor može dobiti čovjek u samo jednom momentu a taj trenutak zove se kajanje. Stoga je kajanje susretište ljubavi, gubitka i milosti. To nitko nije zaslužio, to nije mogao izboriti dobrim djelima, nikakvom nadoknadom, nikakvom otkupninom jer vrijednost toga blaga ne postoji ovdje na zemlji.

Govorimo o vječnosti, govorimo o besmrtnosti, govorimo o najvećem blagu i biserju koje se nalazi u Božjoj riznici, a mi smo zbog svoje nesmotrenosti, neposlušnosti, dječje zaigranosti, ludosti, oholosti, bahatosti i želje da budemo kao sam Bog na nagovor đavla sve izgubili. Govorimo o gubitku zbog kojega smo kažnjeni, sve smo znali pa smo i sve izgubili.

Ali danas imamo ponovno sve, nije na pladnju ali je na križu. Otkupnina ili tron je isplaćena. Ima onih koji to znaju, koji su toga svjesni no unatoč tome čak nisu ni zahvalni a ima onih koji ne znaju da su spašeni još uvijek žive u ne znanju da postoji trenutak u povijesti u kojem je netko dao svoje najveće blago, sve što posjeduje, samoga sebe dao da bi i za njega bila stečena vječnost. Još uvijek živi u takvom stanju smrtnosti.

I jedni i drugi stat će pred prijestolje pravde u čiju stolicu će sami zasjesti i u tom trenutku pokazati koliko su naučili od Ljubavi. Koga bi to oni sudili po znanju, koga po pravdi a koga po milosti.

Svaki savez, svaki dogovor, svaki novi početak bazira se na oproštenju, baš kao Stari i Novi savez, baš kao bračni i prijateljski savez, baš kao pomirbeni savez mira između sjevera i juga, istoka i zapada ove kugle zemaljske može imati jedini pravi početak, samo kada je čovjek spreman oprostiti. Upravo je oproštenje temelj novog odnosa čovjeka s Bogom, žene i muža, roditelja i djece, prijatelja, susjeda, nacija, temelj svakog dobrog početka je kajanje, oproštenje i milost.

Ljudski gledano slabost je tražiti pomirenje, jer se moraš poniziti, no božanski gledano, u snazi svojoj se nećeš otkupiti. Kao i Krist koji nas oslobađa kad je bio najnemoćniji – tad je izobilovala sva njegova snaga milosti.

Udarci koje spominje evanđelje ne odnose se stoga na neko neznanje ili spoznaju o moralnim načelima naravnoga ili nadnaravnog reda već više o volji i spremnosti da u skladu s Njegovom voljom i njegovom Providnosti, a ne vlastitoj preuzetnosti, smatramo da smo kadri bez Boga sami sebe spasiti.