SVAKODNEVNO U 7:30 Prepoznajmo se u Kanaanki
fr. Mislav Peček. Foto: Mirko Irenej Vlk
fr. Mislav Peček. Foto: Mirko Irenej Vlk
ČITANJA:
Jr 31,1-7;
Otpj. pj.: Jr 31,10-13;
Mt 15,21-28
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Riječ Gospodnja.
Riječ Božju tumači fr. Mislav Peček:
Isus s učenicima prolazi kroz poganske krajeve u kojima žive ljudi kojima nemaju vjeru u jednoga Boga Stvoritelja svijeta koji je po izabranom narodu odlučio objaviti svoju prisutnost i otkupiti svijet. Isus Krist kao Sin Božji došao je na ovaj svijet da po Utjelovljenju, svojim životom, propovijedanjem, i na koncu svojom smrću objavi Trojedinog Boga, i uskrsnućem otvori vrata Neba svima koji u Nebo žele ući. Isus se utjelovio kao čovjek, Židov plemena Judina, kako bi preko Izraela ostvario svoj vječni naum spasenja i priveo sve narode svijeta pod svoje okrilje. Prvenstvo milosti imalo je biti dano domu Izraelovu kako bi ga oni razdijelili po svijetu. Ali Isusu dolazi žena iz poganske zemlje, Kanaanka, koja je vjerojatno cijeloga života s drugima iz svojega kraja štovala lažne bogove. Usprkos njezinoj udaljenosti od prave vjere, ona prepoznaje Isusa kao Sina Davidova, drugim riječima kao Mesiju, Božjeg poslanika, i zbog ljubavi prema svojoj kćeri ponižava se pred njim kako bi izmolila milost. „Psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara.“ Nije se raspravljala s Isusom na njegovu naizglednu provokaciju, nije se branila kada je nju i njezine Isus nazvao psićima naspram djece koja označavaju Božje sinove, Božji izabrani narod. Ne, ona prihvaća njegove riječi, dodatno se ponižava, i u spontanom izljevu povjerenja računa na obilje Božje milosti. Njezina vjera u Isusa, njezino povjerenje u njegovu dobrotu i moć, bilo je sredstvo po kojem je njezina kćer ozdravila.
Da nije bilo vjere majke, ne bi bilo zdravlja kćeri. Možemo li se mi prepoznati u toj ženi, Kanaanki? Za početak, ljubimo li dovoljno svoje bližnje da bismo uopće prepoznali njihovu bolest, njihovu potrebu Božje milosti, Isusove dobrote i snage? Je li nam stalo do obraćenja grešnika, da ih privedemo Isusu koji je izvor žive vode? Možemo li, nadalje, u punini iskrenosti reći Isusu: Gospodine, Sine Davidov? Biti svjesni tko je On uistinu, uvjet je da bismo mu se mogli moliti ponizno. Jesmo li uporni i ustrajni u svojim molitvama, do granice da i Isusovi najbliži prijatelji njega počnu moliti da nas usliši? I jesmo li se u susretu s njime spremni poniziti, ne gledajući na svoju korist, nego računajući na Njegovo neizmjerno milosrđe? Da nije bilo vjere majke, ne bi bilo zdravlje kćeri. O čijem zdravlju tvoja vjera ovisi?