SVAKODNEVNO U 7:30 Prst Božji djeluje u tišini

ČITANJA:

Jr 7,23-28;

Ps 95,1-2.6-9;

Lk 11,14-23

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Istjerivaše Isus đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori njemak. I mnoštvo se divilo. A neki od njih rekoše: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!« A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on znajući njihove misli, reče: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno, opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«

»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.«

»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire rasipa.«

Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović:

Prst Božji. Ovako biva nazvana sila – sam Duh Sveti (kako nam donosi i himan njemu u čast) – koja urezuje Riječ u naša srca. Da bismo bolje shvatili ovu sliku, dobro nam je prisjetiti se Michelangelova Posljednjeg sveopćega suda u Sikstinskoj kapeli. Prst Božji daruje Adamu život, a ovaj malo pomalo ustaje primajući taj dah, duh života.

Već u Starome zavjetu ovaj izraz ukazuje na brižnu pažnju koju Bog ima prema svojim stvorenjima; to je stvarateljska moć, sila u dobrom smislu koja daruje život i čuva ga. Prst Božji, u povijesti izraelskoga naroda izvodi i spašava narod iz egipatskoga ropstva i oruđe je pravde. U Novome, pak, zavjetu, prst Božji utjelovljen je u Isusu koji donosi spasenje pobjeđujući staroga neprijatelja – Zloga. Istim prstom Isus piše po zemlji kada mu dovode ženu zatečenu u preljubu. Prst Božji djeluje u tišini, djeluje u riječi. Djeluje jer spašava.

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus tjera đavla potvrđujući nam svoje prve istinitost, prisutnost i vladavinu Kraljevstva Božjega na zemlji. U njemu pronalazimo naše ljudsko dostojanstvo i život koji nam je u potpunosti darovan. Duh nam svakodnevno obnavlja našu spoznaju i svjesnost da smo djeca Božja, da Boga možemo zvati „Abba“ – „Oče“, a to opet znači sjetiti se da smo Isusova braća i sestre. S njime smo, pak, pozvani sabirati plodove dobra života. Znamo da je i sjeme, i razvoj ploda, i plod u Božjemu dlanu, i da sve ovisi o njegovu prstu. Taj, pak, prst neka nam bude opomena, ali i ohrabrenje da idemo njegovim putem. Mi, s druge strane, nemojmo upirati prst u Boga i bližnje, nego postanimo svjesni da će taj isti prst ispisati možda i našu osudu ili otpuštenje krivice.

Poput svetoga Franje Asiškoga pokušajmo i mi u svemu stvorenomu prepoznati i razmatrati ljepotu stvorenja koja je odraz Stvoritelja i plod njegova stvarateljskoga prsta. „Taj se sretni putnik – Franjo Asiški – žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime služio se kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote. U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega. U lijepim stvarima je prepoznavao Najljepšega. (…) Po tragovima što ih je u stvari svuda utisnuo slijedi Ljubljenoga, od svega pravi sebi stepenice kojima se dolazi do prijestolja.“ (2Čel 165).