SVAKODNEVNO U 7:30 Malenost pred Bogom

ČITANJA:

Jak 1,1-11;

Ps 119,67-68.71-72.75-76;

Mk 8,11-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

Riječ Božju tumači fra Mislav Lukačević:

Dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija, mir vam i dobro. Današnje evanđelje je jako kratko. I mogli bismo reći da nema što puno za reći, jer čujemo da farizeji traže znak, te Isus koji se pita zašto traže znak! Idemo pogledati ovaj događaj.

Nalazimo se na sredini Markova evanđelja i već je prošlo neko vrijeme kako Isus djeluje, kako obilazi razna mjesta, kako propovijeda. Ne samo da propovijeda nego kako Marko kaže čini razna čuda, zadnje koje je učinio nalazi se točno prije ovoga odlomka, gdje Isus uzima sedam kruhova i hrani 4000 ljudi.

Nakon ovoga čuda dolaze prijatelji farizeji koji su vidjeli ili čuli za ovo zadnje veliko čudo, no to im nije dovoljno. Kao da je nama ljudima ikada išta dovoljno. Tako i njima, sve ovo im nije dovoljno. Oni ne traže „samo“ znak, oni traže znak po svojemu mjerilu, zato Marko i nadodaje „s neba“.

Prema nekima taj bi znak trebao biti neko čudo čiji bi okoliš postao materijalno nebo koje bi posvjedočilo njegovo božansko poslanje, što god da je ovo bilo ili trebalo značiti, treba biti po njihovim kriterijima, ne Isusovim. Zanimljivo je promatrati bahatost i oholost farizeja. Stanite na trenutak i promotrite. Čovjek traži od Boga da se podvrgne njemu, ne obratno, nego ona naša „po mome“, Bože sačuvaj da bi bilo obratno, oprostite na malo sarkazma, ali takvo je i naše društvo, tj. takav je i današnji čovjek: Boga zove da dadne račun.

Vratimo se: Kao da znak umnažanje kruha nije znak s neba, kao da nakon toga kruha traže kruh koji pada s neba, mana koja je padala u pustinji kad su Izraelci izlazi iz pustinje. No, sjetimo se da su i tada 40 godina iskušavali Boga u pustinji. Možda su htjeli da vatra pada, da mjesec postane kocka ili da zvijezde počnu plesati po nebu. Nije bitno što je znak, nego da njima nije dovoljno te otkriva ono bitno – opakost!

Ovdje bih stao da pogledamo sebe. Koliki naši poznanici koji vjeruju nešto ali im je svejedno za sve, tj. žive po svojim pravilima, interesima i nekim kriterijima ne mare za Boga. No, kada dođe neki problem ili nešto teško, odjednom zovu nekoga svojega boga ili baš Boga Isusa Krista na raport: Gdje si bio, zašto nisi pomogao i slični uzdasi. Ne želim reći da je ovo loše, iskreno Boga hvala da se ovo događa, da se trgnu, ali ostaje činjenica kako su oholi. Ne marim za Boga i onda ga zovem na red.

Ne moramo ići daleko, nego samo pogledati današnje društvo! Ne vjerujem u Boga jer nema dokaza. Pa iskreno, čovječe tko bi trebao tražiti smisao, svrhu tj. Boga ako ne ti. Ne želim sada govoriti o tome kako je Bog nama došao, kako se otkriva nego o našoj oholosti koja traži; ne da Bog bude meni jednak, nego ispod mene, niži od mene, jer ako ga spoznam onda sam ja veći. To već nadilazi oholost.

Ono što vam želim jest, da ovo bude daleko od vašega srca, vašega života. Budite maleni pred Bogom, jer on malene uzvisuje, a oholima znamo kakav je završetak… Na žalost život bez Boga je propast. Misliš da sam pretjerao! Kaže: Tada ih ostavi.