SVAKODNEVNO U 7:30 Usmjeravam li svoju veličinu i posebnost u praštanje?

ČITANJA:

Mudr 1,1-7;

Ps 139,1-10:

Lk 17,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!«

»Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.«

Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«

Riječ Božju tumači fra Fran Ćorić:

Dragi prijatelji, Gospodin vam dao mir!

Važno je biti svjestan sebe. Nije rijetkost da u svojim svakodnevnim poslovima znam sebe preuveličati i svoju vrijednost predstaviti samom sebi kao da nadmašuje moje realne okvire. I itekako da smo toga svjesni i dobro je da je tako. Time otvaramo prostor za davanje jedno kontrarnosti životnoj filmskoj traci koja je ispred nas. U našim rukama kao da se nalazi moć, da poput današnjeg evanđelja svoju veličinu i sposobnost usmjerim u praštanje. Pogotovo kada se tiče mene i nekoga tko je meni naudio u bilo kojem smislu, jer je vrlo lako savjetovati nekoga da čini isto, te je to samo po sebi pohvalno, no pravu veličinu ćemo tek onda spoznati kada shvatim do koje razine sam spreman ići dolje i jesam li u zaista svakoj situaciji sposoban biti toliko slobodan da nekome kažem kako je sve u redu te ga na taj način još više osujetiti za Krista.

Naravno da iz današnjeg konteksta oprost ne smije biti samo neko puko i naivno zatvaranje oka pred nevoljom, nego jasno i svjesno je prokazati i reći joj, oprostom, da ona nije ni bitna, jer ne nasuprot mene čovjek koji nikada nije i nikada ne smije biti identificiran sa svojim grijehom. Ne čudi stoga što je ovaj tekst o oprostu zaustavljen govorom o vjeri. Kao da se taj oprost nadopunjuje ili bolje reći temelji na toj vjeri u čovjeka kojem opraštam kako bi ga osvijestio u činjenici da mi je on brat. Opraštanjem vjerujem u nečiju budućnost da će biti dobra jer sada, ovim činom, ga oslobađam njegovih dugova prema meni. Ustvari tim riječima, gotovo sakramentalnim, postajem mu, ustvari, ne milosrdni otac, nego brat koji mu prašta na način koji je oprostio otac. Dragi prijatelji, sjetite se da vam je Gospodin oprostio grijehe, ljubomorno čuvajte tu privilegiju i ne bojte ga se ići dalje dijeliti! Bog vas blagoslovio!