SVAKODNEVNO U 7:30 Pripravimo u svom srcu put za Gospodnji dolazak

ČITANJA:

Mal 3,1-4.23-24;

Ps 25,4-5ab.8-10.14;

Lk 1,57-66

Tekst evanđelja:

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.

Riječ Božju tumači o. Stanko Pažin:

Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, ovoga jutra slušali smo izvještaj iz Lukina evanđelja koji nam govori o rođenju Ivana Krstitelja. Kada je anđeo Gospodnji objavio Zahariji, dok je prinosio žrtvu kađenicu, da se sa svoje starosti može radovati potomstvu, Zaharaija je posumnjao. Kao posljedica te sumnje u Božju svemoć bila je da je Zaharija zanijemio i od toga dana više nije govorio (usp. Lk 1,20). Samo je znakovima mogao objasniti što mu se dogodilo u hramu za vrijeme prinošenja žrtve (usp Lk 1,21).

Prošlo je tako, od događaja u hramu, devet mjeseci i Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi (usp. Lk 1,57). Porodila je dječaka i svi su bili sretni i slavili Boga što je konačno s Elizabete skinuta sramota nerotkinje. Kada je dječak trebao biti obrezan, osmoga dana, kako kaže evanđelist, svi su očekivali kojim će ga imenom nazvati. Za većinu je bilo logično da dobije ime po svome ocu i da se zove Zaharija. No, Elizabeta je rekla da će se zvati Ivan. Svi su bili zbunjeni, jer takvog imena nije bilo u njihovoj široj obitelji i za Židove je to bilo vrlo neobično, jer su jako držali do tradicije. Nakon neizvjesne prepirke koja je nastala oko dječakova imena, dječakov otac Zaharija zatražio je jednu pločicu i napisao: “Ivan mu je ime (Lk 1,63)!” U taj mah Zaharija je progovorio i počeo slaviti i blagoslivljati Boga. Sve prisutne obuzeo je veliki strah, rekli bismo strah Božji, jer su gledali Boga na djelu. Osjećali su da s Ivanovim rođenjem dolazi jedno novo vrijeme milosti. Osjećali su da Ivan ima poseban zadatak i poslanje u povijesti spasenja, zato evanđelist i bilježi kako se narod među sobom pitao: “Što li će biti od ovoga djeteta (Lk 1,66)?”

Dragi slušatelji, Ivan će biti onaj glas koji viče u pustinji da pripravimo put Gospodinu (usp. Mt 3,3). Svetkovina Kristova rođenja već nam je tako blizu. Ne smijemo više oklijevati. Danas i mi moramo čuti Ivanov glas i pripraviti u svom srcu put za Gospodnji dolazak. Otklonimo s toga puta sve ono što bi ga moglo spriječiti da se nastani u odajama naše duše. Glas Preteče koji viče, želi nam poručiti da je nam je Bog tako blizu. Da je naš Bog Emanuel, s nama Bog. Zato u posljednjoj O antifoni, ovoga dana cijela Crkva vapije i moli: O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš!

Obraćenje našega srca jedini je put da prepoznamo glas Ivanov i da prihvatimo dolazak Gospodinov. Ne propustimo ovaj milosni trenutak što nam ga nudi Svesilni Bog. Otvorimo sva unutarnja čula i ne dopustimo da nam dani na zemlji prolaze u zaboravu da je Bog postao jedan od nas da bi zauvijek bio naš Emanuel – s nama Bog. Stoga podignimo svoje umorne glave i zagledajmo se u Gospodina jer približilo se naše otkupljenje (usp. Lk 21,28).