SVAKODNEVNO U 7:30 Djelotvorna ljubav

ČITANJA:

Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a);

Ps 33,2-3.11-12.20-21;

Lk 1,39-45

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Riječ Božju tumači o. Stanko Pažin:

Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, kako nas uči sveti Pavao: Živa je riječ Božja i djelotvorna, prosuđuje nakane i misli srca (usp. Heb 4,12). Dopustimo Gospodinu i ovoga dana da nam progovori, da nas pouči, u konačnici da nas oživi i ozdravi po svojoj riječi. Svakoga dana sve smo bliže svetkovini rođenja Gospodnjega. Stoga nas današnji evanđeoski ulomak poziva na promišljanje o djelotvornoj ljubavi. Imamo susret dviju majki: Marije i Elizabete.

Nakon događaja Navještenja, Marija iz dijaloga s arkanđelom Gabrielom saznaje ne samo da će biti osjenjena Duhom Svetim i tako postati Bogoridica, nego da je velika djela Bog učinio i njenoj rođakinji Elizabeti i da je ona u starosti svojoj postala nositeljica novog života. Ta veličina Božje svemoći tjera Mariju da, kako kaže evanđelist pohiti k svojoj rođakinji Elizabeti (usp. Lk 1,39) i da joj pomogne u njenoj staračkoj trudnoći. Ljubav prema Bogu tjera je na ljubav prema bližnjemu. Marija poduzima dalek i naporan put, ali ljubav je nosi. Vidite, dragi slušatelji, kada nosimo Boga u sebi onda nemamo vremena za gubljenje vremena. Ljubav nas tjera da naviještamo onoga koji je Izvor, Izdanak, Istok svake ljubavi i milosrđa. Zato Crkva danas pozdravlja Krista, kojega Marija nosi u svojoj utrobi: O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.

U susretu Marije i Elizabete događa se nešto čudesno. Događa se zapravo susret Isusa Krista i svetoga Ivana Krstitelja. Ivan prepoznaje blizinu Onoga za kojega će kasnije reći da mu nije dostojan odriješiti ni remenja na obući (usp. Iv 1,27), a Krist osjeća da se njegovu susretu raduje onaj, za kojega će On kasnije reći, da ne usta veći između rođenih od žene od Ivana Krstitelja (usp. Mt 11,11) . U ovom susretu možemo reći da Marija preuzima svoju ulogu koju će vršiti do konca svijeta, a to je da bude posrednica milosti između Boga i čovjeka.

“Blažena ti što povjerova (Lk 1,45)…” Elizabeta veliča Marijinu vjeru i tako ju predstavlja kao savršenu učenicu Božju, a Djevica od Utjelovljenja sva je uronjena u otajstvo Krista kojega u sebi nosi i ona ne zna ništa drugo, nego svojom prisutnošću ukazivati na Boga i njegovu svemoć. Marija u susretu s Elizabetom uzor je žene duboke kontemplacije i akcije. Pokazuje nam da istinski susret čovjeka s Bogom, uvijek potiče na uviđanje potreba bližnjega. Ona ne ostaje začahurena u ljepoti otajstva, nego to otajstvo nosi i tako postaje Bogonosica kamo god se pojavi.

Dragi slušatelji, pridružimo se i mi ovoga dana ovom veličanstvenom susretu gdje se u središte razgovora stavlja i ističe veličina Božje svemoći, a ne naša ljudska djela i uspjesi. Marija i Elizabeta u svojem susretu kao da zaboravljaju same na sebe, a sav naglasak stavljaju na velika djela što im je učinio Svesilni. Upravo nas to ovoga dana žele poučiti ove dvije svete žene: Majka Gospodinova i majka Ivanova. One nas žele poučiti, već sada, ono što će Ivan Krstitelj kasnije propovijedati: “On treba da raste, a ja da se umanjujem (Iv 3,30).”