NEDJELJOM U 16:30 Život biraj i živi vječno

ČITANJA:

Iz 45,1.4-6;

Ps 96,1.3-5.7-10a.10c;

1Sol 1,1-5b;

Mt 22,15-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Božju tumači vlč. Damir Slamek župnik župe sv. Ivana Krstitelja, Koprivnički Ivanec

Nedjelja je dan Gospodnji – sveti dan, Sveta nedjelja kako se slavi u Ludbregu početkom rujna, Dani Svete nedjelje. Svaka nedjelja je sveta jer je u središtu Isus koji je svet i koji nas posvećuje kada se oko njega okupljamo na euharistiju.

Nedjeljno evanđelje govori o tome kako su farizeji i herodovci htjeli Isusa uhvatiti u zamku, odnosno uhvatiti u riječi kako je zapisao evanđelist Matej. Sve ono što je farizeje mučilo i što nisu znali sami riješiti pitaju Isusa. No, nekad i provociraju, izmišljaju ili jednostavno žele politički podmetnuti neki problem pod duhovni. Pitanje poreza je političko ili društveno pitanje, o tome vjerski vođe ne odlučuju.

O duhovnim stvarima razgovaraju duhovnici, donose odluke i planove, a o financijskim pitanjima razgovaraju ekonomisti i financijski strategi čija je to prvotna zadaća. Unatoč provokativnom pitanju Isus i na to odgovara farizejima i svima drugima koje i danas muče iste dileme, da li dati porez caru/državi ili ne dati odnosno utajiti porez! Ne prođe tjedan dana a da na internetu ili u novinama ne piše o nekome da je utajio porez ili oštetio državu za nekoliko tisuća eura neprijavljenog poreza. Od kad postoje ljudi od tad postoji i nepravda, prevara u financijskim poslovima. Kaže se prilika čini lopova, novac kvari ljude i kad se polakome za novcem ljudi mogu biti jako zli i pokvareni. Biblija kaže tko novce voli nikad ih dosta nema…, ako se zaljubi u novce čovjek postaje pohlepan i potkupljiv, prodaje dušu za novac za položaj.

Isus je to znao i zato mu je stalo da upozori ljude gdje je opasnost za dušu. I stvarno kad vidimo današnjeg modernog čovjeka koji sve više ima, koji je materijalno sve bogatiji, a duhovno sve siromašniji. Svi bi samo htjeli imati, trče za novcem, a gube dušu i dobar glas. Farizeji su izgubili dobar glas u društvu jer su samo govorili, a sami se nisu ravnali po tome što su govorili. Zato im Isus kaže da mu donesu novac i pita: Čija je slika na novcu? Kažu farizeji „pa careva“. Isusov odgovor farizejima je genijalan podajte caru carevo, a Bogu Božje!

Drugim riječima: „ako je na novcu careva slika onda novac pripada caru, a to znači materijalna dobra su podložna zemaljskoj vlasti i vlast ima pravo tražiti porez od građana. Bilo to nekome drago ili ne, porez se mora plaćati; računi se moraju plaćati. Želimo biti moderni, dostupni, grijati se bez loženja, upaliti samo jedan gumb na bojleru i odmah imati toplu vodu ali to sve košta. Imamo visoki standard pa onda treba i platiti visoke račune jer smo ih sami napravili. Ako ne platiš u prekršaju si, stiže te kazna jer nisi novac dao onome čija je slika na njemu!

A čija je slika čovjek? Čovjek je slika Božja to znači da on kao stvorenje Božje pripada Bogu. Čovjek Bogu cijelim svojim bićem i dušom i tijelom treba dati čast i slavu. U čovjeka je zauvijek utisnuta slika Božja i natpis – „Gospodine proničeš me svega i poznaješ“ PS 139. To je čovjek mali stvor kojeg Bog proniče i poznaje ništa se ne može sakriti pred njim, ali i ne treba jer čovjek je velik onoliko koliko se Bogu predaje, prizna da je slab i bez Boga nikakav. Bez Stvoritelja čovjek nema nikakvu cijenu, čovjekova vrijednost je u životu kojeg živi kojeg mu je Bog dao. Životu je cijena previsoka i nikada je neće platiti… kaže jedan drugi Psalam, i stvarno kad Bog uzme dušu čovjeku tijelo se polaže u grob i više se nitko tog tijela ne sjeća, nego dobrih djela koja je čovjek činio.

Dok je oslikavao katedralu sv. Pavla u Londonu, slikar James u jednom je trenutku bio toliko oduševljen svojom freskom da se vraćajući natrag na skeli na kojoj je stajao, na velikoj visini; a da bolje vidi sliku nije primijetio da će uskoro pasti. Njegov uplašeni pomoćnik shvatio je da bi krik upozorenja samo ubrzao katastrofu. Ne razmišljajući dvaput, umočio je kist u boju i poprskao fresku. Učitelj zgranut, skočio je naprijed. Njegov je rad bio upropašten, ali život mu je bio spašen.

Tako Bog ponekad čini s nama: on remeti naše planove i naš mir da nas spasi od ponora koji ne vidimo ili puno puta ne želimo vidjeti.

Zato dragi slušatelju pazi na svoja djela koja svojim tijelom činiš, na tijelu ostaju tragovi dobrote ili zloće. Život dakle biraj i živi vječno jer si zato stvoren. Amen.