SVAKODNEVNO U 7:30 Isusovi jao

ČITANJA:

Bar 1,15-22;

Ps 79,1-5.8-9;

Lk 10,13-16

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama.

I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti.

Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«

Riječ Božju tumači fra Stipo Kljajić:

Usklici jao označavaju tugu, muku, bijedu, nevolju, ali i prijeteće upozorenje. Poznaje ih i Biblija. Itekako. Bilo da se njima izražava vlastita trenutna ili nadolazeća nevolja, uzrokovana osobnim i kolektivnim grijesima – tako prorok Izaija nakon viđenja u kojem mu se objavljuje Bog kaže „jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana i u narodu nečistih usana prebivam“ (Iz 6,5) – bilo da jao označavaju Božji sud nad sobom ili drugima – na primjer, Pavlov „jao meni, ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9,16) ili Habakukov „Jao onom tko bližnjeg navodi na piće, ulijeva otrov dok on pije da bi promatrao njegovu nagost“ (Hab 2,15).

Jao kao prijeteće upozorenje, odnosno objava Božjeg suda, osobito je često kod starozavjetnih proroka kada dižu glas protiv društvenih nepravdi, protiv moćnika i na društvenom ali i na vjerskom polju, koji ugnjetavaju siromašne i malene. Dovoljno je, na primjer, pogledati peto poglavlje iz Knjige proroka Izaije pa da postane jasno o kakvim se Izaijinim jao radi. Radi se, da navedemo barem neke, o veoma ozbiljnim jao upućenima onima koji kuću kući primiču i polje s poljem sastavljaju, onima koji se već jutrom, na uranku, žestokim pićem zalijevaju i kasno noću sjede vinom raspaljeni, odnosno koji su jaki u vinu i junaci u miješanju jakih pića, onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, onima koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu, onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom (Iz 5)

I Isus koristi usklike jao: bilo kao upozorenja farizejima i pismoznancima i svima njima sličnima u Matejevom, bilo u kombinaciji s blago u Lukinom evanđelju. Svoje jao Isusu je uputio i Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu. Izbor nije nimalo slučajan. Naime, tri navedena grada su tri židovske perjanice, gradovi simboli nacionalnog i vjerskog ponosa. Umjesto da se, poput drugih, natječe u hvaljenje i uzdizanju ovih mjesta simbola židovskog ponosa, Isus ih prekorava, i to veoma ozbiljno.

Korozain i Betsaidu uspoređuje s Tirom i Sidonom, s dva poganska, nevjernička grada, što je već samo po sebi za Židove nedopustivo, odnosno ponižavajuće, i još pri tome upravo ovim nevjerničkim gradovima daje prednost. Štoviše, zaključuje da će njima, Tiru i Sidonu, biti lakše na Posljednjem sudu nego li Korozainu i Betsaidi. Ne radi se ovdje, valja to jasno reći, ni o kakvoj Isusovoj nepravednoj pristranosti: svoje jao Isus jasno objašnjava riječima da se nakon svih njegovih čuda ni Korozain ni Betsaida nisu obratili, a da su se takva i tolika čuda dogodila u nevjerničkim gradovima, oni bi, zacijelo, „odavna činili pokoru, sjedeć u kostrijeti i pepelu“. Radi se, dakle, o umišljenosti velikih vjernika, o njihovoj samoispravnosti i lažnoj svijesti da im ne treba obraćenje, da su dobri, štoviše savršeni vjernici.

Potvrđuje to Isus i u nastavku prozivajući Kafarnaum – inače glavno mjesto njegovog naviještanja radosne vijesti – da se do neba uzvisio. Doista, za vjernika nema ništa gore od samodostatnosti i samoispravnosti, od uvjerenja da je bolji i Bogu bliži od drugih.