SVAKODNEVNO U 7:30 Svjetiljka nade za Božje siromahe

ČITANJA:

Ezr 1,1-6;

Ps 126,1-6;

Lk 8,16-18

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći. Pazite dakle kako slušate. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što misli da ima.«

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek:

Hvaljen Isus i Marija, poštovani i dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

Kada slušamo evanđeoski ulomak koji nam je dobro poznat jer smo ga već mnogo puta čuli, nerijetko se dogodi da zapazimo samo te već usvojene dijelove i misli koje nam gode jer u njima nalazimo utjehu ili opravdanje ili njima površinski prikrivamo nedostatke, kao da želimo estetski ušminkati stvarnost. Zato je vrijedno ponoviti Isusovo upozorenje: „Pazite kako slušate.“

Postoji u svakom danu jedan sveti trenutak, obično uvečer dok sve drugo izblijedi, kada se, slikovito rečeno, ispire make-up i s lica i sa srca. Trenutak kada čovjek ostane sam sa svojim Bogom i svojim najbližima. Tada bismo najpažljivije trebali slušati Božji glas koji nam progovara u savjesti. Ako ga dobro slušamo, sve titule koje smo nabrali kroz dan – kojima se pravimo važni – rasplinu se pred jednom koja se zove čovjek. Ako nju ne obasjava svjetiljka čiste savjesti koja se pali Kristovim dodirom u molitvi, onda ni voda ni suze ni skupi parfemi ni kozmetički pripravci neće pomoći da zablistamo u dostojanstvu ljudske ljepote. Stoga prije nego što počnemo reflektorima svoje pameti i umišljenosti bljeskati okolo, moramo se posvetiti tom trenutku intimnosti s Bogom – ispitu savjesti – svjetiljci koja najprije mora rasvijetliti našu vlastitu nutrinu, a onda naše domove i Crkvu.

Crkva nije parfumerija gdje se ide nabaviti miris koji će dobrotom i iskrenošću popratiti djela koja nisu začeta u čistom srcu. Crkva nije salon gdje se u susretu s Bogom pruža kozmetički tretman za uljepšavanje duše. Crkva je obitelj, a za obitelj se ne šminka. U obitelj se ne dolazi predstavljati kao u kremu društva. Crkva je i majka, a majci je poznat prljavi veš njezina djeteta. Ali on se ne iznosi van, nego se doma pere. Sve se može svijetu dati, ali intima ne. To je iskustvo svete ispovijedi, pomirenja, i iskustvo molitve, koja nije puko dotjerivanje duše, nego poriv na služenje – služenje nadi, jer svjetlo o kojem Gospodin govori simbol je nade.

Paradoksalno je kako danas ima toliko svjetla oko nas, a ipak sve više straha i očaja u nama. Zato je ključno pitanje gdje se svjetiljka nade pali. Gdje se pali nada za dijete napušteno od oca ili majke? Gdje za izdanog prijatelja? Za usamljenog i bolesnog starca? Za tolike prevarene i šikanirane, neistinom i nepravdom udarane duše? Gdje se nada pali za one koji su se upleli u laži ili poroke ili ovisnosti i ne znaju se iz njih izvući bez da im netko pokaže gdje je prekidač njihove tame?

Ovo pitanje svi ti Božji ljudi s pravom postavljaju nama, kršćanima, koji se dičimo da je naša nada u Isusu Kristu. Krist je naše neizbljedivo svjetlo, ali njegova jakost treba našu savjesnost koja neće poput gordih reflektora bosti u oči skrećući pozornost na sebe i zasljepljivati oholo sve oko sebe. Kristovo svjetlo je nježno i traži krilo našega svjedočanstva koje će gasiti lažne nade, a paliti odgovornost za svoje živote i živote onih koji prema nama gledaju s povjerenjem.

Ne može to nitko, pa ni Bog, učiniti umjesto nas. Ne može on umjesto nas biti brat i sestra, odan muž i žena, požrtvovan otac i majka, iskren prijatelj… jer čovjek mrvice pažnje treba od svoga bližnjega. U pitanju su samo mrvice volje, ali i mrvice su kruh, a nada je kruh siromaha, kaže poslovica. Nada se nalazi u srcu čovjeka dobrog kao kruh. Koji osjeća bol kada ga život mrvi, ali ne nanosi bol bližnjemu. Takve su Kristove svjetiljke – oni koji ponizno obasjavaju istinu i požrtvovno liječe ranjenu nadu čovječanstva. To je zdravlje vjere, kao kruh krepka nada. Ali ona ne pada s neba, nego se pali: u čistoći srca, usnama koje mole, poštenim rukama koje rade i karakternim koracima koji beskompromisno tabaju put pravde. To je svjetiljka nade za Božje siromahe, koju nasrtljivost zla može i gaziti i gasiti, ali ne može ugasiti. Ne može jer je zaštićena snagom zajedništva.