SVAKODNEVNO U 7:30 Mons. Petar Palić: Razmislimo o vlastitoj otvorenosti načinima koje Bog izabire djelovati u našem svijetu

ČITANJA:

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);

Otpj. pj: Iz 12,2-3,4b-6;

Lk 1,39-56

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Božju tumači mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić:

U današnjem odlomku Lukina evanđelja susrećemo dvije, zapravo tri žene koje potaknute Duhom Svetim podižu svoj glas slaveći Boga.

Prva žena je Elizabeta, Marijina rođakinja, žena hramskog svećenika Zaharije i majka Ivana Krstitelja. Elizabeta, poput svojih pramajki Sare (iz knjige Postanka) i Ane (iz 1. Samuelove), nije mogla imati djece sve do neočekivanog Ivanovog rođenja. Međutim, Elizabeta nije važna samo zbog svojih obiteljskih odnosa. Kada čuje pozdrav svoje trudne rođakinje Marije, napunja se Duhom Svetim i viče iz svega glasa. Ovaj izraz na grčkom znači vikati kao da netko koristi megafon, doslovno “veliki” ili “mega” glas. Tako Elizabeta Mariji, a time i nama, govori proročansku riječ svojim vanjskim glasom.

Druga žena je Marija, zapravo je susrećemo prvu, ali njen govor je drugi. Elizabetina rođakinja, Josipova žena, Isusova majka. Poput Elizabete, Marija je važna zbog onoga što govori, a ne samo zbog toga čija je majka. Marijin hvalospje dovoljno nam je poznat, jer ga Crkva moli svakoga dana u Večernjoj molitvi Časoslova.

Dobro poznate početne riječi „Magnificata“ prevedene su kao “Veliča duša moja Gospodina…” Postoji sličnost u grčkom jeziku s Elizabetinim pozdravom. Marijina duša će Gospodina učiniti „mega”, što je dio Marijina duha koji se raduje u Bogu.

Treća žena koju susrećemo nije, doduše, prikazana javno, već je skrivena u, sa i ispod Marijina hvalospjeva: Ana. Ana je žena Elkane i majka proroka Samuela. Ali opet, Ana je više od obične nečije majke. Ona je sama po sebi prorok i pjeva obećanje da njezino dijete nije samo za nju, nego za cijeli Izrael i za ostvarenje Božjega nauma. Usporedba Anine pjesme hvale i Marijina „Magnificata“ pokazuje međusobnu povezanost dvaju hvalospjeva.

Intimni razgovor između Elizabete i Marije prikazuje Isusa važnijim od Ivana. Također pokazuje Boga koji već djeluje kako bi preokrenuo svjetske strukture i očekivanja. Svjetlo reflektora obasjava Mariju i Elizabetu, dvije ponižene i posramljene žene preko kojih je Bog odlučio započeti preobrazbu svijeta.

Žene, tako često zanemarene ili ignorirane, kako u društvu općenito tako i u biblijskim pripovijestima, imaju jedine govorne uloge u ovom evanđeoskom izvješću.

Ovo Evanđeosko izvješće poziva nas da razmislimo o vlastitoj otvorenosti načinima koje Bog izabire djelovati u našem svijetu. Što Bog čini preko neočekivanih ljudi u našem današnjem društvu? Gdje je Bog na djelu po ljudima koje naši susjedi pa i vjernici u župi često isključuju ili tretiraju kao sramotne? Hoćemo li poslušati poticaje Duha kada se nositelji Božje nove stvarnosti pojave na našem pragu?

Vjerujmo, poput Elizabete i Marije, da nas Bog dolazi spasiti i osloboditi. I mi, poput njih, budimo zahvalni što je Bog skinuo našu sramotu i odgovorimo spremno na Božju ljubav. Postanimo oni koji podržavaju jedni druge dok se nadamo i čekamo konačno ostvarenje Kraljevstva.

mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Foto: KTA